html ajme.info

 

 

 

 

 
Depression and Democracy

Paul Krugman

It’s time to start calling the current situation what it is: a depression. True, it’s not a full replay of the Great Depression, but that’s cold comfort. Unemployment in both America and Europe remains disastrously high. Leaders and institutions are increasingly discredited. And democratic values are under siege. On that last point, I am not being alarmist. On the political as on the economic front it’s important not to fall into the “not as bad as” trap. High unemployment isn’t O.K. just because it hasn’t hit 1933 levels; ominous political trends shouldn’t be dismissed just because there’s no Hitler in sight. Let’s talk, in particular, about what’s happening in Europe — not because all is well with America, but because the gravity of European political developments isn’t widely understood. First of all, the crisis of the euro is killing the European dream. The shared currency, which was supposed to bind nations together, has instead created an atmosphere of bitter acrimony. Specifically, demands for ever-harsher austerity, with no offsetting effort to foster growth, have done double damage. They have failed as economic policy, worsening unemployment without restoring confidence; a Europe-wide recession now looks likely even if the immediate threat of financial crisis is contained. And they have created immense anger, with many Europeans furious at what is perceived, fairly or unfairly (or actually a bit of both), as a heavy-handed exercise of German power. Nobody familiar with Europe’s history can look at this resurgence of hostility without feeling a shiver. Yet there may be worse things happening. Right-wing populists are on the rise from Austria, where the Freedom Party (whose leader used to have neo-Nazi connections) runs neck-and-neck in the polls with established parties, to Finland, where the anti-immigrant True Finns party had a strong electoral showing last April. And these are rich countries
opširnije>>>
 
Kultura doušništva

Jagoda Radojčić

Posljednjih godinu dana, kao i većina poštenih građana, opsesivno razmišljam o tome kako pomoći domovini da se izbavi iz nevolje. Svi pričaju o korupciji, afere pljušte jedna za drugom iz svih medija, a svatko tko iole drži do sebe uvaljan je bar u jednu mutnu priču. Čak su pjevači i manekenke shvatili kako je to najpouzdaniji put za postat celebrity pa se svim silama guraju u kazneni prostor, ne bi li se dočepali svojih pet minuta slave. Ali, stvari nisu nimalo idilične. Pričao mi je znanac koji radi u policiji, kako veliki problem kod otkrivanja kaznenih djela korupcije u Hrvatskoj predstavlja činjenica da se počinitelji skrivaju pa ih je teško otkriti. A kad jednog dana i ukebaš korupcionaša, on umjesto da skrušeno prizna i čvrsto obeća da će se odreći svog, po domovinu pogubnog poroka, počne sve to poricati, dokazivati da nije kriv iako policija i mediji jasno i glasno tvrde da jeste. A da ne govorim o silnim komplikacijama jer korupcionaši međusobno ne sklapaju transparentne ugovore, ne izvještavaju o svojim aktivnostima Finu, ne objavljuju transakcije u Narodnim novinama, služe se nekakvim budi-bog-s-nama mutnim računima, svoju rabotu izvode čak i u inozemstvu gdje nemaš ovlasti s hrvatskim specijalcima upadat nekom u stan, razbit mu kućnu pomoćnicu i slupat namještaj… Muka živa. Na kraju se sve svede na to koliko novinara imaš na lageru, u kojoj si stranci, i, dakako, kakvi su ti odvjetnici. Ključna je stvar – imati kvalitetnog doušnika. Nekog tko bi iznutra prikupljao informacije o korupciji, sistematizirao dokaze, tajno snimao konspirativne dogovore korupcionaša te o svemu pravovremeno izvještavao policiju i tužiteljstvo, pa kad na kraju u pratnji TV-ekipa „skembaju“ počinitelja i na televiziji javno objave sva svoja saznanja i razvale sve u 150 medija, da ga sto Nobila, Prodanovića, Šerića
opširnije>>>
 
 

 

Deset strategija manipulacije ljudima

Noam Chomsky

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitetu obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv. Na osnovu rada jednog od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingvista Noama Chomskyog, donosimo popis od najčešćih deset strategija manipulacije posredstvom medija. 1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE Pažnju javnosti preusmJeravati s važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta. 2) STVARANJE PROBLEMA Ta metoda se naziva i „problem-reagiranje-rješenje“. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje s namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države. 3) POSTUPNOST PROMENA Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, „na žličicu“, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle izazvati otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, bit će provedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama. 4) ODLAGANJE Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Osim toga i „zajednička nada u bolju budućnost“ olakšava njihovo prihvaćanje. 5) UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.
opširnije>>>

 

Zašto je Janša poražen

Marcel Štefančič Jr

Nema ništa strašnije od osvete naroda. Ali između redaka tog esdeesovskog straha skriva se i strah da je narod s njima napravio ono što su oni napravili s Pahorom. Ili bolje rečeno: SDS, koji je narod pretvorio u svoje oruđe (populizam, referendumi isl.), sama je postala oruđe naroda. Narod je zloupotrijebio SDS da se riješi Pahora i da izabere Jankovića.Kad se pokazalo da će SD na izborima osvojiti više od 10 posto, Borut Pahor je obznanio: „Ustali smo iz mrtvih, ne.“ Time je mislio na SD. Onda se ugrizao za jezik (ne, ne, nisam to rekao), jer mu se vjerojatno učinilo da u ovom adventskom vremenu pričanje o „ustajanju iz mrtvih“ bolje pristaje nekoj drugoj, manje sekularnoj stranci, recimo NSi, ali ni članovi NSi, koji imaju sve razloge za stiskanje uz Boga (hej, dogodilo se „čudo“, ponovno su „ustali“ itd.), nisu ti koji bi mogli opravdano i argumentirano reći: „Ustali smo iz mrtvih.“ Da su ustali iz mrtvih mogu naime opravdano i argumentirano - a također i s velikom dozom evanđeoskog olakšanja, čak i pastoralne vedrine - reći prije svega svi oni koje je Janez Janša već unaprijed otpravio. Dakle, svi oni koji su bili uvjereni da će biti žrtve „kadrovskog cunamija“ sličnog onome iz 2004. godine. Ne zaboravite: Janša je mislio da je već pobijedio, pobjedu je slavio unaprijed, sondaže su ga naveliko slavile, njegovo preuzimanje vlasti izgledalo je neizbježno i posve samorazumljivo, sve od pada Pahorove vlade ponašao se kao budući premijer, mnogi su ga - skupa s medijima, prije svega televizijskim - već tretirali kao premijera, dolazio je u maniri srditog, strogog i ljubomornog Boga, imao je „crne liste“, najavljivao je „zamjenu režima“. Kao onaj dječak u Šestom čulu mogao je reći: „Vidim mrtve ljude!“ Ne bez razloga, razumije se - stvarno je vidio mrtve. Naime, sve one koji su bili zbog Janšine neizbježne i cunamijevske pobjede uvjereni da im je došao kraj, da su već otpisani, da su već otpravljeni, da su već odstranjeni - da su dakle već mrtvi.
opširnije>>>

 

Hrvatska protiv islamske banke?

Jagoda Radojčić

Prema nedavno objavljenim izvještajima hrvatskih medija, Hrvatska narodna banka, Ministarstvo financija i Ministarstvo pravosuđa, još nisu spremni za bankarsku alternativu na hrvatskom tržištu - dolazak islamskih banaka. Iako je najava dolaska „beskamatne islamske banke“ u Hrvatsku prije skoro godinu dana izazvala veliku pozornost javnosti, hrvatske institucije, prema pisanju dobro informiranih medija, „očito još nisu spremne na takvu promjenu u postojećem sustavu. I što je još žalosnije, kao da još uopće nisu zainteresirane da omoguće ulazak bankarske alternative na hrvatsko tržište“. Toliko o proklamiranoj priči kako „novac nema nacije, vjere i rase“. Nekoliko skoro pa rasistički intoniranih članaka koje su u međuvremenu „objašnjavale“ da je riječ o lažnoj banci ili kako bi time bila otvorena vrata „neprijateljskom kapitalu“, ma što to značilo, dodali su slučaju mogućnosti dolaska islamske banke u Zagreb dodatnu, primitivnim nacionalizmom nabijenu retoriku. Stav hrvatskih institucija je utoliko nejasniji, ako se zna da veći dio banaka pokrenutih u Hrvatskoj posljednjih godinu, dvije, funkcionira, najblaže rečeno - „na rubu“ (pod ovim „na rubu“, ne mislim, dakako, samo na moralnu dimenziju poslovanja). Pojednostavljena objašnjenja kako je glavna karakteristika islamskog bankarstva pokušaj zaobilaženja kamata u poslovanju, jer se one kose s islamskim propisima, ali da banke unatoč tome ostvaruju na svojim klijentima enormne profite je tendenciozno pojednostavljenje koje zapravo, kao i većina namjerno lansiranih simplifikacija, ima za svrhu zamagliti istinu. Islamsko bankarstvo, koja Hrvatska izgleda ne želi, postoji ne samo u muslimanskim zemljama, već godinama nesmetano djeluje, primjerice, u Velikoj Britaniji, SAD-u, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Japanu, Rusiji….
opširnije>>>

 

Evropska desničarska ekspanzija

Irina Studenkova

Ekstremna desnica jača širom Evrope, a posebno je privlačna mlađima od 30 godina, pokazuje istraživanje koje je početkom tjedna u Bruxellesu objavio britanski istraživački institut Demos. Istraživanje je provedeno preko društvene mreže Facebook, a u njemu je sudjelovalo više od 11 tisuća ispitanika iz 14 grupa ekstremne desnice iz 11 evropskih zemalja. Anonimna anketa je pokazala da su njihovi strahovi od budućnosti usmjereni na kulturni identitet, osobito zbog imigracije i širenja islama. „U cijeloj Evropi, mladi ljudi se osjećaju kako su ih tradicionalne stranke i njihovi predstavnici napustili i pokazuju simpatije prema populističkim grupama“, upozorava autor istraživanja Jamie Bartlettt. Dok je veliki broj evropskih zemalja koncentriran na stanje privrede, kako ukazuje Bartlett, na pomolu je nova kriza povjerenja. Ispitanici su također osudili posljedice globalizacije koja uništava „prava radnika“. Oni kažu i da su izgubili vjeru u vladu, evropske institucije i pravosudni sistem, navodi Demos. Sve veće neprijateljstvo se osjeća prema Evropskoj uniji. Velika većina pristalica svih grupa, osim talijanske Sjeverne lige, smatra EU traćenjem novca s neadekvatnom zaštitom vanjskih granica i drži je odgovornom za gubitak kulturnog identiteta. „Ima ih više stotina tisuća širom Evrope. Oni su razočarani u politički mainstream i evropske institucije i zabrinuti su zbog narušavanja njihovog kulturnog i nacionalnog identiteta, te se okreću populistima, koje smatraju sposobnijim za rješavanje problema na koje se žale“, rekao je Bartlett. „Po njima, glavne političke stranke su izgubile kontakt sa stvarnošću ... ne mogu odgovoriti na teškoće s kojima se svakodnevno susreću“. Dok je većina ispitanih odbacuje nasilje, 26 posto njih smatra „da je ono prihvatljivo ako bi se njime postigao cilj”. Među sljedbenicima francuske organizacije Bloc Identitaire i talijanske Casa Pound, preko 40 posto ispitanika ima taj stav.
opširnije>>>

 

Vrijeme je za klasnu borbu

Mladen Dolar

Bertolt Brecht je na kraju Opere za tri groša ponudio slavni slogan: „Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Bila je to godina 1928. i nevjerojatni uspjeh koji je drama doživjela sljedeće godine bio je istodobno takoreći predigra financijskog sloma u jesen 1929., dosad najteže krize, kojoj se po silovitosti približila tek sadašnja, osamdeset godina kasnije. Formula s kraja drame ne može biti više po mjeri vremena, trenutka sloma koji nisu uzrokovali neki pljačkaši banaka, već upravo osnivači banaka. A iako je financijski kapitalizam tada izgledao amaterski, gledano s vidika današnjeg opsega i standarda, Brechtova formula je morala pričekati osamdeset godina za svoj pravi domet.„Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Što su svi ti diletantski mali lopovi kojima s vremena na vrijeme uspije zgrabiti kakvu vreću novca, i još ih uz to najčešće uhvate, u usporedbi s masivnim bankovnim prisvajanjem novca koje je dugotrajno, sistematično i legalizirano? Naravno, banke su nadasve korisna stvar, bez kredita nema ekonomije, bez štednje nema stanova, formula je bez dvojbe naivna u svojoj neposrednosti, ali ipak. Predlaže temeljit zaokret perspektive, takoreći spekulativni zaokret, koji glavne probleme ne vidi u malim lopovima kojima treba stati na kraj jer su se ogriješili protiv svetosti privatnog vlasništva, već upravo u legaliziranom sistemu financijskih transakcija koje su podloga i branik privatnog vlasništva, sistemu koji se predstavlja kao kičma ekonomskog života i zbog toga može biti izuzet iz finesa legalnih sankcija. Sistemu koji je tako nužan za ekonomski rast da bi ga strože i jasne kontrole samo ometale u njegovoj blagotvornoj ekspanziji. Ono čemu smo svjedočili u krizi koja je izbila ujesen 2008., bez sumnje je bankovna pljačka stoljeća ili najveća bankovna pljačka u povijesti. Sintagma bankovna pljačka pritom izražava svu svoju dvosmislenost, zamjenjivost
opširnije>>>

 

Uputstvo za staratelje gvozdenog karaktera

Predrag Ž. Vajagić

Uđite (tiho, baš na kokošijim prstima) u dečiju sobu i, pazeći da se ne nabodete na vibratore, pivsku srču ili špricačke igle, nadnimite nad usnulu glavicu s pitanjem da li su se i čijom greškom anđelu zapekla krila. Danas uopšte nije teško (posebno ako nemate neki zdravstveni zglajz) napraviti dete. Potreban je pogodan, strašću nabijen prostor (u rasponu od napuštene ciglane do jahte na sprat), povaljiva partnerka, nešto obostrane želje i podešenih genitalnih nišana, pa već posle par karličnih trzaja možete očekivati da se neki spermatozoid, s borbenim rancem na leđima, iskrca u Uterusomandiji.U skripte ćorave koke više se ne možemo pouzdati. Kad se otrok rodi, valja ga ljuljati i za njim, na ivici vaspitnog slivnika, mentalno i fizički bauljati. Svesni smo provlačenja pameti kroz rupu na saksiji, no kratak pregled vaspitanjština (pri čemu su dragoceni svi saveti, od Jan Amosa Komenskog do Alistera Kroulija) koristiće onima koji, doduše, znaju gde su šuplji, ali ne i odakle vetar duva. Porodica je poslednja (i prva) oaza strepnji. Preporučuju se ispromajisane sobe izblajhane toplim pastelom, te doterani roditelji koji autoritet ne orušavaju štrapaciranjem s viklerima na glavi ili pubisu. Žgebedarstvo mora imati ograđeno ćoše za učenje, jer ako zadnjicu podmazuje na gajbama i domaće zadatke piše na stolu za peglanje – eto vama (i izmrcvarenom društvu) nekog novog revolucionara, stihoklepetala, džihad ratnika, ne dô bog borca za manjinska prava. Poželjno je da (kao papina mazga) jede i pije u određeno vreme da lakše svari nauku. Od volje vam da li ćete neku od narednih taktika skroz očerupati ili od svake uzeti po pero.
opširnije>>>

 

Kolumnizam i propaganda: Lideri kanalizacijskog društva

Branko Malić

Ako je ljudska sloboda nešto fundamentalno, dakle nešto što preostaje kad odstranimo sva ona svojstva koja se može nazvati izvedenima, onda se uvjerljivom čini tvrdnja da se izraz „slobodan čovjek" odnosi prvobitno na čovjeka koji misli. Jer to pokazuje kako je pitanje našlo odgovor u samome sebi: čovjek koji propituje vlastitu definiciju – zapravo vlastitu granicu – pronalazi da je prvobitni akt njegove slobode nastupio kad se zapitao gdje ona zapravo leži. Bez sumnje, ova sposobnost da se konstruktivno sumnja otkriva čak i najzadrtijem bihevioralnom psihologu kako postoji nešto u ljudskom biću što se opire definiciji – pa tako i ograničenjima – i na osnovi čega uvijek nastaju nova, ili se kreativno obnavljaju stara shvaćanja o tome što čovjek i njegova sloboda na koncu jesu. Na ovom ćemo mjestu malo baciti pogled na jednu aktivnost koja ovu neobičnu ljudsku sposobnost sustavno zanemaruje ili aktivno podriva. Ta se aktivnost nekad izravno imenovala propagandom. Danas je se naziva uglavnom djelatnošću odnosa s javnošću, no u osnovi, kako ćemo vidjeti na primjeru jednog od njezinih modernih utemeljitelja, stari je izraz sasvim prikladan. Za uvod konstruirajmo ponajprije, mentalne vježbe radi, jedan pojam. Zamislimo, naime, kakva bi to trebala biti aktivnost koja čovjeka sprječava da se osvrne u sebe i na taj način pronađe osnovu vlastite slobode, najvlastitije slobode misli. Netko bi primjerice na naslovnu stranicu dnevnih novina mogao staviti parolu: „Ne misli, ili...“ u oblačiću iznad realistično intoniranog kadra nekih opakih „sedam mudraca“ čiji nam izraz sam po sebi nagovještava kako će se rečenica dovršiti ako se zapovijed ne posluša. Moglo bi to upaliti, jel' da? U eksplicitno totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća, palile su još primitivnije metode, a pendrek je radio prije upozorenja.
opširnije>>>