Arapske revolucije - početak nasilnog preuređenja svijeta

Abram Šmulević

Razgovor slobodnog novinara Abrama Šmulevića s uglednim ruskim političkim analitičarom i predstavnikom „Asocijacije za pograničnu suradnju u zemljama Srednje Azije i Kavkaza“ Mihailom Černovom na temu događaja u arapskom svijetu i njihovog značenja u strateškoj perspektivi Rusije i Izraela.

Pitanje: Vi se bavite problemima zemalja Srednje Azije i Kavkaza. Kako se s tog gledišta vide dešavanja u arapskim zemljama, tzv. arapske revolucije, i hoće li one utjecati na druge islamske zemlje, uključujući i one iz Srednje Azije i sa Kavkaza? Hoće li Rusija, kao stari saveznik arapskog svijeta, i kao zemlja sa znatnim muslimanskim stanovništvom, biti dotaknuta njima?
Černov: To što se danas događa u arapskim zemljama su događaji epohalnih razmjera. To je nešto više od samih revolucija. To je proces koji ima svoju unutarnju pozadinu u svakoj arapskoj državi. Ali, u isto vrijeme, to je i opći proces. Revolucionarne procese u arapskim zemljama su inicirali Amerikanci, bili su lansirani javno, s javno objavljenim ciljevima. Pogledamo li te programe, koje su SAD imale u odnosu na Arape, prije svega su u pitanju humanitarni programi, suština ovog što se danas događa u arapskim zemljama, čak nije ni revolucija, već emancipacija arapskih masa kroz demokratske, i realno, proameričke revolucije. I to je vrlo „tvrda“ činjenica.

Pitanje: Što znači „emancipacija arapskih masa“?
Černov: Emancipacija, to je približno isto ono što se dešavalo sa Židovima u Evropi u XIX stoljeću. To je vrijeme kada su Židovi napuštali tradicionalni način života, i kada je bila oslobođena kolosalna energija koja se realizirala ulaskom Židova u suvremeno društvo. Ušli su kroz sve moguće kanale, kroz zauzimanje ozbiljnih pozicija u svim sferama života, bilo da je to politika, ekonomija, ideologija ili svijet kriminala. Židovi su prestali biti narod koji živi tamo negdje, u getu, po strani, izvan konteksta općeg zapadnog razvoja, zapadne kulture, i vrlo su žustro ušli u suvremeni svijet. U mnogim su zemljama prevrnuli taj svijet. U mnogim su zemljama igrali odlučujuću ulogu, na primjer, u ruskim revolucijama, građanskom ratu, izgradnji socijalističkog društva. Bila je stvorena država Izrael, a to je također revolucija, to jest Židovi su u svim zemljama svijeta, istovremeno i snažno ušli u suvremeni život. To je započeto u Hix stoljeću, i događalo se do sredine HH-tog stoljeća.

Pitanje: To je upečatljivo, ali Arapi u potpunosti pripadaju suvremenom svijetu. Oni nisu ugnjetena manjina, diskriminirani dio stanovništva.
Černov: Arapske mase nisu pripadale suvremenom svijetu. U suvremeni svijet su ulazile uske elite arapskih država, sa surovim autoritativnim režimima. Suština je u tome, što su, govoreći riječima Obame, Arapi javno obznanili, da oni žele živjeti isto tako dobro i slobodno (po njihovom shvaćanju), kao što se živi na Zapadu, da su prestali da ih zadovoljavaju autokratski, zatvoreni vojni i poluvojne režimi, i da ne žele biti ljudi drugog reda.

Pitanje: Imate u vidu arapske mase?
Černov: I arapske mase i arapske države. To je prijelaz iz Trećeg u Prvi svijet. To je glavna suština procesa koji se odvijaju. Sama tekstura će se formirati postupno, ali ono glavno već se desilo. Arapi su prestali biti „tikvani“, prestali su biti „tikvani“ u međunarodnim odnosima, za EU i SAD. Razumljivo je, da takvu pojavu kao što je emancipacija, prati strahovita erupcija energije. I ta se erupcija danas samo „zagrijava“. Desila se prvo u Tunisu, potom u Egiptu. Sada se pokreću mnoge zemlje, u kojima će se, najvjerojatnije, također desiti. Uzimajući u obzir geografiju arapskog svijeta i njegov značaj na planu resursa, riječ je o procesu planetarnih dimenzija. A ako promišljamo konkretne revolucije u Sjevernoj Africi, koje su se već dogodile ili se događaju, i revolucije u drugim zemljama na Bliskom istoku, koje će se dogoditi i koje već, suštinski počinju, mi ćemo primijetiti, da su ta zbivanja veoma jak udarac, u prvom redu, za Evropu. Sve što se danas događa u Sjevernoj Africi, direktno se tiče Evrope. Gdje nam se odvijaju temeljni događaji? Rat u Libiji, revolucije u Tunisu i Egiptu, oštro kompliciranje situacije u Maroku i Alžiru. Ako pogledamo na kartu cjevovoda Mediterana, zapazit ćemo vrlo interesantne stvari. Osnovni plinovodi i naftovodi iz zemalja Sjeverne Afrike prema Evropi jesu oni iz Alžira, preko Tunisa, ka Italiji, i iz Libije ka Italiji. To jest, dobivamo vrlo jak udar po Evropskoj Uniji. Uzgred, u EU se javljaju vrlo ozbiljni problemi povezani s imigracijom. Maroko je blisko povezan sa Španjolskom. Destabilizacija u Maroku znači vrlo ozbiljne imigracijske tokove ka Španjolskoj. Destabilizacije u Alžiru i Tunisu znače vrlo ozbiljne imigracijske tokove prema Francuskoj. Rat u Libiji je ozbiljan imigracijski problem za Italiju. I dalje, za cijelu Evropu. I tok imigranata u Evropu, pojačat se, ne samo iz tih država, već i preko njih. Oblasti arapskog, južnog Mediterana, inače su bile osnovni vodiči nelegalne imigracije u Evropu, kada su Tuarezi vodili preko njih karavane iz crne Afrike. Sada se ti putovi aktivizira, i po njima će krenuti velika masa naroda. To je vrlo ozbiljan imigracijski i politički pritisak na Evropu. I drugo, vrlo jak energetski pritisak. Evropa ima dva osnovna dobavljača plinom preko cjevovoda - Sjevernu Afriku (Alžir) i Rusiju (i države bivšeg SSSR-a, čije isporuke idu preko Rusije). Pogledajmo situaciju oko nafte - ona u Evropu stiže iz Sjeverne Afrike, s Bliskog istoka, iz Rusije, i iz Sjevernog mora. To što dolazi iz Sjevernog mora, kontroliraju Anglosaksonci, to što stiže iz Sjeverne Afrike, sada je pod udarom u Libiji, i pod udarom serije proameričkih revolucija u svim državama Sjeverne Afrike. To što dolazi iz Rusije, također upitna, uslijed slabosti Ruske Federacije, i zbog njene, često nerazumljive politike. Bliski istok i Perzijski zaljev - to su sve zone nestabilnosti. Krajnja točka tih revolucije biće Saudijska Arabija.

Pitanje: I što ćemo imati na kraju?
Černov: Vrlo ozbiljno zaoštravanje pozicije Evropske unije, i jačanje francusko-njemačkog jezgre u EU. Sada Amerikanci realiziraju pritisak na Evropu, primoravaju Evropljane da započinju nove vojne programe, militarizaciju. Posebno je isprovocirano evropsko miješanje u Libiji. Desiće se zaoštravanje u odnosu na sve zemlje iz kojih stižu resursi, energenti (ugljen-vodonici), uran. Evropljani će nešto morati učiniti sa Sjevernom Afrikom, taj im je teatar poznat, sjevernoafričke zemlje bile su nekada njihove kolonije, i vojno sudjelovanje van evropskih granica odigravat će se baš na sjevernoafričkoj pozornici. Evropljani već ratuju u Libiji, za sada neuspješno, ali kakav god bio ishod libijske kampanje, oni će analizirati svoje iskustvo i izvoditi odgovarajuće zaključke. Od neuvjerljive i lažljive demokratske retorike, oni će prijeći ka uspostavljanju vojne kontrole nad lokacijama gdje su nalazišta nafte, i ka tvrdoj kontrola migracija. Ono što mi vidimo, jest da Amerikanci, koji su ideološki i operativno na čelu u Sjevernoj Africi, sada tu uvlače Evropu. Posredno, to će biti udarac i za Rusiju, jer će se upravo tako nervozno Evropljani odnositi i prema Ruskoj Federaciji. Rusija je jedan od glavnih izvora energenata za Evropu, pri tome je slaba, i sve više klizi u kaos - nestabilnost na Kavkazu, iu drugim regijama samo će se uvećavati, i obavezno će doći u velike gradove. I Evropa će na konflikte oko nafte i plina (kao na primjer s Ukrajinom i Bjelorusijom), reagirati daleko nervoznije. Situacija će postati slična onoj koja je bila uoči Drugog svjetskog rata: Evropa sa ogromnom ekonomijom, potpuno je odsječena od izvora sirovina, i sa anglosaksonskim državama koje je provociraju na vojno miješanje, sada u Sjevernoj Africi, a potom, moguće, i na korake na rusko-kavkasko-srednjoazijskim pravcu. Evropu primoravaju, da putem sile, provodi ekspanziju. U Evropi, faktički, uzgajaju novog Hitlera.

Pitanje: Što se tiče „novog Hitlera“ - ipak, ako je moguće, malo podrobnije.
Černov: Sada Evropu primoravaju da oštro radikalizira svoju politiku. Kako unutarnju, u odnosu na imigrante iz muslimanskih zemalja, koji već čine znatan postotak stanovništva i postaju interna prijetnja u oblasti sigurnosti, socijalne sigurnosti, tako i vanjsku - u ekonomskom smislu moćna, Evropa će se odupirati zbog odsustva energenata. I u uvjetima okružujuće nestabilnosti, Evropa će biti prisiljena da ojača svoj vojni faktor. Osim toga, i kontrolu nad imigrantima. Evropa će se morati brzo mobilizirati i protiv vanjske opasnosti - lišavanja energenata, i protiv unutarnje opasnosti - imigrantske prijetnje, što će značiti čvrstu kontrolu nad muslimanskim stanovništvom Evropske Unije, i istovremeno njegovu integraciju u evropsko društvo. U vezi s tim, kretanje EU za američkom politikom demokratizacije, donekle je logično i zbog unutarevropskih razloga. Države kontinentalne Evrope značajno zaostaju po vojno-mobilizacijske potencijalu u odnosu na SAD, Veliku Britaniju i čak Rusiju, i morat ga brzo pojačavati (zaostajanje se primjećuje i po tome što su Evropljani potpuno bespomoćni u Libiji). A povećavati vojno-mobilizacijski potencijal unutar EU mogu dvije države - Njemačka i Francuska. Slično se desilo uoči Drugog svjetskog rata - Njemačka se mobilizirala, pripojili je sebi Austriju i Čehoslovačku, prije svega, njihove industrijske i ljudske resurse, a zatim, 1940. godine, suštinski, i Francusku, kada je industrijski potencijal, i u okupiranoj Francuskoj, iu zoni vlade u Vichyju, radio za Njemačku. Njemačka ima ozbiljno iskustvo mobilizacije i vrlo snažnu privredu, dok Francuska ima ozbiljnu armiju u kontinentalnoj EU i nuklearne snage - drugu neophodnu komponentu. Sukladno tome, mora se pojaviti i odgovarajuća mobilizacijska ideologija i nekakva mobilizacijska struktura ili osobnost. „Novi Hitler“ - uvjetno, a ne obvezno, mora biti toliko negativan kao Hitler, ali mora biti čovjek koji će, suštinski, ispunjavati zadanu ulogu - Hitlera, Napoleona, nazovite to kako hoćete. Čovjek ili struktura, to može biti i nekoliko ljudi, „kolektivni Hitler“. Ono što je glavno je suština događaja - Evropu utjeruju u tor, Evropu provociraju za aktivnije vojnu i političku prisutnost u Sjevernoj Africi, na teritoriju Ruske Federacije i susjednih država.

Pitanje: Zašto je, po toj logici, militarizacija, vojno jačanje Evrope, potrebno Americi? Danas je Evropa ekonomski usporediva s Amerikom, ali je slaba na vojnom planu, i stoga ne prijeti američkoj svjetskoj dominaciji. Ali, Evropa koja je moćna i u vojnom, i u ekonomskom smislu, može izazvati tu svjetsku dominaciju, kao minimum može potisnuti SAD. Napominjem, posljednjih godina u mnogim anti-utopija koje su izašle na Zapadu, pojavila se tema vojnog antagonizma u budućnosti između SAD i Evrope, recimo, u filmu „V - znači vendeta“ - to je rat SAD i Engleske, u drugim, SAD i kontinentalne Evrope. Sjećam se fotografija američkih tenkova u Iraku, s natpisima - na Pariz! To je bilo kada su Amerikanci ušli u Irak, i to je izazvalo snažan prosvjed Francuske i izljev antiamerikanizma među Francuzima i uzvratna antifrancuska raspoloženja. Dakle, tenzije postoje, čak i danas. Šta će Amerikancima još i Evropa kao vojna supersila?
Černov: Amerikanci imaju vrlo ozbiljne probleme unutar svoje države - ekonomske, socijalne, kulturne, riječju, razne. I kako se to već događalo, oni ih pokušavaju riješiti na račun rata, i na račun toga što će ih eksportirati u vanjski svijet, to jest, jačanje Evrope i oslobađanje energije Arapa i muslimana, potrebno je zarad velikog rata. On neće ugroziti postojanje SAD i izravno ih neće dotaći. Jasno je, da ma kako Evropska Unija vojno jačala, do SAD ona ne može domašiti. Sada u svijetu nema države koja bi se mogla porediti sa SAD u vojnom smislu.

Pitanje: Za SAD raste drugi problem, sa kojim nešto valja činiti - Kina. Kina je nezavisna, njezini ekonomski resursi su vrlo veliki, ona diverzificira svoje izvore ugljičnog vodika, vezana je i za rusku naftu i plin, i za kazaške, srednjoazijske i srednjoistočne energente. Ona sada gradi odnos subordinacije sa Pakistanom, dobivajući preko njegove teritorije pristup Indijskom oceanu (luka Gvadar). Kakve poluge pritiska, u toj shemi, imaju SAD prema Kini?
Černov: Eto, Vi ste sada nabrojali regije koji su Kini važni. I svuda se širi zona nestabilnosti. Promotrimo geografiju revolucije koje su se desile u arapskom svijetu, zapazit ćemo, da se one pomiču sa zapada na istok. I tako će se one i pomicati - taj val, na kraju krajeva, biće usmjeren na Kinu.

Pitanje: Odakle Kinezi danas uzimaju naftu?
Černov: Koliko sami proizvode - to je nepoznato, čak ni približno, jer te procjene koje publiciraju British Petroleum i drugi, malo imaju veze sa stvarnošću. Riječ je o jednoj od najstrože čuvanih tajni - što i koliko oni sami proizvode. Oni uvoze naftu iz zemalja Perzijskog zaljeva, i iz Sudana. Sudan je jedini veliki dobavljač nafte u svijetu, koji glavni dio nafte dostavlja ne Zapadu, već Istoku, po sljedećem redoslijedu: Kina, Indija, Malezija. Što se desilo sa Sudanom, Vi odlično znate.

Pitanje: I što mi sada dobivamo? Naftne oblasti Sudana se nalaze ili u novoj južnoj državi, ili na spornim teritorijima između juga i sjevera. Sve luke iz kojih se nafta izvozi, nalaze se u sjevernom, arapskom Sudanu.
Černov: Sudan će najvjerojatnije biti nestabilan. Revolucije u zemljama Perzijskog zaljeva već teku. Postoji još jedan izvor nafte za Kinu - Iran. Te revolucije koje se odvijaju, imaju logički završetak u Saudijskoj Arabiji i Iranu. Dakle, i kineski izvori nafte u Perzijskom zaljevu, bit će pod znakom pitanja. Razvoj situacije u Bahreinu iu Saudijskoj Arabiji, privremeno je izgubio na značaju zbog odvlačenja vojno-informativnih resursa na događaje u Japanu (Fukushima) iu Libiji - i potajno, šeici su ugušili šijitsku revoluciju. Ali, samo privremeno. Rasplamsava se požar u Jemenu. Nova runda šiitskih nereda u Zaljevu je neizbježna, kao što je neizbježna i fragmentacija Pakistana. Na ljeto-jesen, pojavit će se ozbiljni problemi u zemljama Srednje Azije. Opet će planuti Kirgistan, a u ljeto ili na jesen, osnovni udar može pasti na Uzbekistan i Kazahstan.To je već na granici Kine, regiji koja graniči sa zapadnim kineskim provincijama. To će staviti pod znak pitanja i isporuke iz Srednje Azije za Kinu. Rusija također može imati ozbiljnih problema, koji će stići iz Srednje Azije. I sve to stvorit ozbiljne resursne probleme za Kinu. I svuda gdje je nestabilnost, pokušat vojnim putem da se utvrde Amerikanci.

Pitanje: Hoćete reći da će se primjer arapskih revolucija pokazati zaraznim i za nearapske regije. Za sada mi to ne vidimo. Iran se još drži, tim prije Turkijski države, koje su daleko manje islamizirane. Arapske revolucije se prenose iz jedne države u drugu, jer Arapi iz različitih zemalja mogu razumjeti što pišu blogeri i mediji u zemljama koje su obuzete nemirima. Oni razumiju emisije koje propagiraju te revolucije, katarske televizije Al Jazeera, potom televizije Al Arabija, čija je baza u Dubaiju i koja se financira iz Saudijske Arabije, Kuvajta, Libanona i UAE, i američke televizije Al Hura. Ali, van arapskih država, nema takve povezanosti.
Černov: Revolucije u arapskim zemljama se odvijaju zato jer su dobro pripremljene. Uključujući i medijski aspekt.

Pitanje: Pri tome, Al Jazeera i Al Arabija su povezane sa zapadnim sredstvima informiranja. Evo situacije sa Al Jazeerom - početkom 1990-tih godina, BBC je zajedno sa saudijskom kompanijom Orbit stvorio komercijalni televizijski kanal na arapskom jeziku. 1996. godine, kanal je bio ugašen i suradnici te redakcije su sačinjavali kostur Al Džazire, koja je stvorena te iste godine, od novca emira Katara. Osim toga, kako piše specijalni dopisnik „Komsomolske Pravde“ u Libiji Dmitrij Stešin, „prije oko godinu dana, u BBC-u su se desila besprecedentna otpuštanja novinara, menadžera, analitičara, tehničkog osoblja. Kompetentno su otpuštali. Kako na primjer klonirati Komsomolsku Pravdu? Otpustiti iz svakog odjela po par otresitih suradnika, i odmah ih sabrati na drugom mjestu, pod drugim krovom, i sa dobrom plaćom. Dobit će se klon izdavačke kuće, koji će gotovo odmah početi sa informativnom produkcijom, blagodareći tome što se ranija struktura nije promijenila, već samo brojčano smanjila. Svi otpušteni sa Bi-Bi-Sija iskrsli su u Tunisu, Egiptu i Libiji, kao suradnici Al Al Jazeere“.
Černov: Na raspolaganju organizatorima revolucije su izvanredni instrumenti. Što se tiče Irana, tamo su već bili ozbiljni nemiri "narančaste pozadine". Ali, moguće je da će tamo ustrebati grublji instrumenti vojnog karaktera.

Pitanje: U nearapskim zemljama - Iranu, Pakistanu, u Turkijski svijetu, iu državama Srednje Azije - primjeri arapskih revolucija koji bi se prenosili preko sredstava informiranja i Interneta, neće biti dovoljni, i bit će neophodna nekakva dopunska djelovanja, ustrebat će dopunski instrumenti, ali ako postoje namjere, revolucije mogu biti tamo organizirane?
Černov: Da. Tim prije, jer su u Srednjoj Aziji već bile revolucije. Što tipološki zbližava arapske zemlje i Srednju Aziju? Imamo manje-više tvrde autoritativne režime, veliku imovinsku nejednakost. Imamo i armiju, koja u svim tim državama, kako je inače bilo u Egiptu i Tunisu, neće pucati na narod (Uzbekistan može biti izuzetak, ali mu to neće pomoći). I imamo značajan dio elite koja je dobila obrazovanje na Zapadu, i uopće je povezana sa Zapadom. To jest, polazne pretpostavke svuda su jedne te iste. I problemi, sudeći po svemu, i tamo i ovamo biće jedni te isti.

Pitanje: Plus kriza oficijelne ideologije. Ali, postoje li mehanizmi koji će osigurati arapskim masama, koje su sada izašle na ulicu, utjecaj na politički proces?
Černov: Postoje. Ti mehanizmi su demokracija i građansko društvo. Građansko društvo - to je ono što se nalazi u stadiju aktivnog stvaranja, i zahvaljujući čemu su se revolucije u Egiptu i Tunisu pokazale uspješnima. One su došle na valu građanskog društva. Odvija se emancipacija arapskih masa, emancipacija islama, emancipacija muslimanskih društava. Rezultat svog ovog nereda, koji počinje, biće taj, da će te nove mase, nova društva, nove i obnovljene države, s novim granicama, novim režimima, biti potpuno drugačije percipirane u svijetu i imat će sasvim drugu, veću težinu u svjetskoj politici. Te će države biti daleko aktivnije, sa sasvim drugačijim masama. Biće to drugačiji Arapi. Arapi prestaju biti "tikvani". I to jeste suština revolucija, glavni smisao prethodnih događaja.

Pitanje: Kako će sve to utjecati na položaj Izraela?
Černov: Kakvu je poziciju na Bliskom istoku imao ranije Izrael? Poziciju jedine demokratske države, jedine vesternizirane države. I Izrael je u ovoj ili onoj mjeri, našao uzajamno razumijevanje sa svim arapskim elitama, ti su režimi bili jasni. Svi su oni priznavali formiranu realnost, to da je Izrael s vojnog i svakog drugog aspekta lider na Bliskom istoku, priznavali su status quo. Sa svim elitama na Bliskom istoku, Izrael se u ovoj ili onoj mjeri sporazumijevali. Bilo je određenih spornih momenata, ali to je normalno. Sa svima je nađeno uzajamno razumijevanje, sa mnogima - vrlo blisko. U toj istoj Saudijskoj Arabiji i Jemenu, po nekim izvještajima, spuštali su se izraelski zrakoplovi. Sa Egiptom je bilo uspostavljeno puno uzajamno razumijevanje. Sa drugim državama sjeverne Afrike, uključujući i Libiju, također. Karakterističan detalj - po nekim izvještajima, Izrael pomaže Gadafija, afričke najamnike organiziraju izraelske vojne tvrtke. Može biti, čak najvjerojatnije, da je to „novinarska patka“ - ali karakteristično je to da se to razmatra kao sasvim vjerojatna opcija, i tu nečega ima. Drugi čovjek Libije danas, Gadafijev sin Seif al Islam, umalo se nije oženio Izraelkom, on se susretao s izraelskim parlamentarcima. Ali sada će Izrael izgubiti status "jedine demokratske države na Bliskom istoku". Evropa i SAD reći će Izraelu - oko vas su također demokratske države, idite i sporazumijevajte se sa njima.

Pitanje: Smatram da se realna demokratizacija arapskih država, neće desiti. Ali, u zapadnim medijima iu očima zapadnog javnog mnijenja, te države biće predstavljene kao potpuno demokratske.
Černov: To je jedno te isto. Desit će se i nekakva demokratizacija. A također bit će predstavljene kao demokratski režimi u punoj mjeri, kao jednaki Izraelu. U stvarnosti, bit će to režimi različitog stupnja demokratičnosti, ali, naravno, s više demokracije nego danas. I svaki režim u bilo kojoj arapskoj državi nalazit će se pod vrlo jakim pritiskom svojih masa. Bit će potrebno da se negdje usmjeri njihov revolucionarni zanos da ga ne pocijepa naredna klaonica. Raspaljene promjenama, mase će vršiti veoma jak pritisak na svaku važeću vlast. I elite će biti zainteresirane kanaliziraju energiju masa, ma kakvi bili odnosi tih elita prema Izraelu. I razumljivo je, da će one usmjeravati tu energiju poglavito na Izrael. Zahvaljujući propagandi tijekom desetljeća, svi Arapi, arapske mase i viši slojevi, uvjereni su da je situacija glede odnosa Izraela i Palestinske autonomije "nepravedna, i to nepravedna zbog Izraela. I oni će tražiti, po njihovom shvaćanju, pravedno rješenje. A jedini saveznik Izraela u sadašnje vrijeme, SAD, lako će predati Izrael tim raspaljeni arapskim masama. Jednostavno će reći – „vi ste demokracija, oni su demokracije, idite i sporazumijevajte se“! O tome kako Amerikanci postupaju sa svojim saveznicima, nadam se, da u Izraelu nemaju nikakvih iluzija, posebno oni koji donose odluke, jer je Amerika izdala svoje višegodišnje saveznike na Bliskom istoku, prije svega, Mubaraka i predsjednika Jemena Saleha. Ali, ako Amerika još ne izda Izrael, to znači, da je u toj partiji, Izrael potreban zbog nečega Americi. A potreban je kao klin za destabiliziranje situacije u Siriji i Iranu. Ako sada Sjedinjenim Državama ne uspije, bez izravnog miješanja, da sruše režime u Siriji i Iran, one će pokušati da to učine vojnim putem i tuđim rukama. Ne isključujem scenarij, da će biti isprovociran ozbiljan vojni konflikt, ozbiljniji od rata 2006. godine sa Hezbolahom, između Izraela, Libanona, Sirije i Irana. Sadašnje zaoštravanje situacije oko Gaze može dovesti do miješanja Hezbolaha, i dalje, Sirije i Irana. To će izazvati ozbiljne probleme u užarenim arapskim zemljama, i tada će Amerika da kaže Izraelu, koji će biti izmoren teškim i dugim ratom – „Hvala! Svi vi ste slobodni. Sada se dogovarajte sa demokratskim arapskim državama“.

Prevela s ruskog
Irina Studenkova