Balkanizam kao retorika drugosti

Irina Studenkova

Historiji – koja ima centralno mjesto u legitimiziranju i reprodukciji društvenih odnosa na Balkanu – mora se prići na nov način. Stanje u regiji, za koji se kaže da proizvodi više historije nego što je troši, može se prerasti jedino ako tu historiju dobro upoznamo. Međutim, ne treba se pretjerano nadati ni očekivati da se može postići i prevladavanje razlika, da će se nastojati na približavanju nekoj univerzalnoj ili bar široko prihvaćenoj istini. Bilo je mnogo plemenitih i korisnih inicijativa zasnovanih na tom vjerovanju, među kojima se naročito ističe veliki projekt Instituta za proučavanje udžbenika Georg Ekert iz Braunshcweiga, rađen pod pokroviteljstvom Uneska. Taj projekt je postavio plemenit cilj i uloženi su praktični napori da se nadraste netolerancija i ksenofobija, da se socijaliziranoj osobi predstave vrijednosti demokracije i ljudskih prava. Ovaj projekt je svakako potakao mnoga nastojanja da se poboljša kvalitetu udžbenika historije i historiografskih tekstova na Balkanu.

Ali ne treba zaboraviti ni da ta inicijativa djeluje u stvarnom svetu sistema nacionalnih država, u kojem je glavni cilj nacionalnog obrazovanja njegovanje nacionalnog identiteta i lojalnosti (mada to obrazovanje ne mora biti suprotstavljeno vrijednostima tolerancije). Ilustrirat ću to kratkim navodom iz projekta o slici "drugog" u balkanskim udžbenicima. Autorica kaže: "Analiza udžbenika historije pokazuje da historičari imaju veoma važan zadatak. Moraju se uložiti napori da se kompiliraju udžbenici koji će deci predstaviti principe demokracije i tolerancije prema 'drugom'. To ne podrazumijeva odricanje od vlastite historije niti zaboravljanje ličnosti i događaja koji su postali nacionalni simboli." Jasno je da tu postoji nepremostiva epistemološka teškoća. Naša historija i nacionalni simboli postali su ono što jesu upravo zbog pratećeg procesa konstruiranja "drugog". Njih je mogućno sačuvati samo u sistemu mišljenja u kojem je "drugi" asimiliran u ekspanzivno "jastvo". S druge strane, njihova dekonstrukcija (koja je prirodan slijedeći korak) razara cijeli projekt nacionalnog obrazovanja i socijalizacije, čime se zapravo daje podrška žestokom protivljenju ekstremnih (i, u krajnjoj liniji, svih) nacionalista takvim nastojanjima. To ne znači da podcjenjujem ogromnu vrijednost projekta za unapređenje udžbenika. Čak i ako se čini da su mnogi rezultati koji su postignuti nakon herkulovskih napora samo kozmetički, taj projekt predstavlja ogroman napredak u odnosu na stare ksenofobične stereotipe.

Međutim, mora nam biti jasno da ovdje imamo posla s dve posebne vrste diskursa koji imaju sopstvena pravila, a kognitivni cilj nije glavni cilj instrumentalističkog pristupa. Kooptiranjem "drugog" na civiliziran način projekt za unapređenje udžbenika ipak reproduciraju drugost, pa je čak čini i rigidnijom. Uostalom, po definiciji, "drugi" ne mora biti ocrnjen; ponekad mu se divimo i cijenimo ga, mada u praksi prevlađuje defanzivan ton. Stoga je neophodno preusmjeriti pažnju s proizvoda na proizvođače razlika. Iako udžbenik može biti izvanredan krajnji rezultat dogovora ili suradnje, njegovu osnovu čini preskriptivni princip. Pravi uspeh bio bi uvođenje odgovarajućih postepenih ali dubokih promjena na nivou elita koje proizvode razlike. To znači da su dijaloški princip, kretanje, sâm proces (a ne obavezno krajnji rezultat) ono što proizvodi svest o poštovanju prema drugom i izražavanje tog poštovanja u praksi.

Loše stanje međusobnih odnosa na Balkanu nije nešto što se dešava pod staklenim zvonom. Pojava prikladno nazvana procesom "lančanog orijentaliziranja drugih" na Balkanu, odvratan običaj prikazivanja susjeda kao "orjentalnijeg" od nas, karakteristična je za šire stanje duha koje sam imenovala kao "balkanizam". Otvoreno ponižavanje proisteklo iz tog diskursa, a koje najjasnije osjećaju intelektualci, dalje pogoršava atmosferu obeshrabrenosti u regiji jer daje težinu dvjema suprotnim težnjama: odustajanju od rješavanja problema i potpunom udaljavanju od njih, s jedne strane, i još ogorčenijem tradicionalističkom izolacionizmu i njegovanju sindroma progonjenosti, s druge strane. Potrebni su krajnja nenametljivost i delikatnost kako ideja o jugoistočnoevropskoj suradnji pod parolom da Balkanci moraju konačno uzeti sudbinu u svoje ruke ne bi bila shvaćena kao pokušaj nametanja miroljubivog ponašanja u getu. Paul Valery je rekao da je historijski identitet razapet između sumanutih ideja veličine i delirija proganjanja. Kad kritiziramo Balkan zbog delirija proganjanja, ne smijemo zaboraviti da je ta ozlojeđenost samo jedan dio neodvojive evropske dijade. Ona postoji u susjedstvu sumanutih ideja veličine u Evropinoj boljoj polovici, ali i zbog njih.

Ono što ja definiram kao balkanizam stvarano je postepeno, tokom otprilike dva stoljeća. U osamnaestom i devetnaestom stoljeću, vremenu kad je Balkan otkrivan i istovremeno izmišljan, pojavili su se osobeni obrasci percepcije. Oni su se kristalizirali u specifičan diskurs (u Fukoovom smislu) o Balkanu tek negdje u vrijeme Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Slijedećih decenija on je dobio dodatne odlike, ali su ti dodaci bili više stvar detalja nego suštine. Taj diskurs je bio prenošen u grubim crtama, a prenosi se i danas gotovo nepromijenjen. Tvrdila sam i da je, za razliku od orijentalizma, koji je diskurs o imputiranoj suprotnosti, balkanizam diskurs o imputiranoj ambivalentnosti. Budući da su negdje "između", da su u stanju prelaska iz jednog u drugo, Balkanci su mogli jednostavno postati nepotpuni drugi; umjesto toga konstruirani su kao nepotpuno jastvo. Dva su razloga za to: religija i rasa.
Pošto je geografski neodvojiv od Evrope, a kulturno ipak konstruiran kao "drugi" unutar nje, Balkan je mogao lako apsorbirati mnoge političke, ideološke i kulturne frustracije stvorene tenzijama i proturječnostima koje su svojstvene regijama i društvima izvan njega. S vremenom, balkanizam je postao zgodna zamjena za emocionalno pražnjenje koje je dotad pružao orijentalizam, čime je oslobodio Zapad optužbi za rasizam, kolonijalizam, eurocentrizam i netoleranciju kršćanstva prema islamu. Jer Balkanci su u Evropi, beli su, većinom kršćani; prema tome, razlog što su oni postali predmet eksternalizacije frustracija ne mogu biti rasne i vjerske predrasude. Kao i u slučaju istočnjaka, Balkancima su pripisivane negativne karakteristike naspram kojih je pozitivna i samozadovoljna slika "Evropljanina" i "zapadnjaka" konstruirana. Pošto su Istok i orijentalizam ponovo postali nezavisne semantičke vrijednosti, Balkanci su ostali robovi Evrope, anticivilizacijski element, alter ego, njena mračna strana.

Cijela ova analiza slika i predstavljanja nije samo akademska. Ona ima neposredne veze s praksom jer politika instrumentalizira predstave i istovremeno ih oblikuje. Pored toga, one imaju nepovoljan efekat na ciljana društva jer ih doslovno internalizira i reproducira lokalne elite. Istovremeno (a to me dovodi i do posljednjeg razloga za promjenu fokusa studija alteriteta u prethodnih 20 godina), postoji fenomen globalizacije, pojave kritične mase kulturnih hibrida, ljudi koji umiju da čitaju ono što se piše o njima, o grupama kojima pripadaju ili o njihovim društvima. Ti ljudi, po pravilu intelektualci iz ciljanih društava, umiu da odgovore na ono što je napisano ili rečeno jer su u stanju da učestvuju u dominantnom diskursu i, zahvaljujući tome, u položaju su da utiču na taj diskurs, a ponekad i da ga mijenjaju. Stvoren je nov dijaloški princip u predstavljanju drugog, a to nameće i novu naučnu etiku.

Ne može se reći ni da retorika drugosti proizvodi samo negativne slike. Iako se, u cjelini gledano, čini da je pažnja posvećena Balkanu motivirana strahom od zaraze i pratećom potrebom da se on stavi u karantena, kao i čitavim negativnim spektrom koji ide od razarajuće ali bar pasivne poruge do pretencioznih, aktivistički i kazneno nastrojenih stavova, bilo je i nastojanja da se jugoistočnoevropska (balkanska) regija bilježi kao nešto što zaslužuje istinsku brigu i razumijevanje. Ali bilježenje nije nedužan čin. Složeni pojmovi (poput regije, nacije, rase, roda itd.) društveno su konstruirani sistemi označenih ili neoznačenih kategorija, da upotrijebim zapletenu terminologiju lingvistike. Složen pojam Evrope obuhvata i obilježene kategorije kao što su Jugoistočna Evropa (Balkan), istočna Srednja Evropa, Istočna Evropa, i neobilježene kategorije, na primjer sjeverozapadna Evropa, jugozapadna Evropa, zapadna Srednja Evropa. Obilježene kategorije postale su obilježene kao različite, a neobilježene ostaju moćan standard u odnosu na koji ostali moraju da se pozicioniraju. I upravo neoznačene kategorije dominiraju i čine posebno središte općeg pojma. Pokazano je da se potreba za definiranjem, kao i potreba za definiranjem sebe, rađa iz osjećanja marginalnosti. Iako nema sumnje da je pažnja bolja nego zanemarivanje (osim u slučajevima krajnje stigmatizacije) i da, ako nije označen, Balkan neće biti neoznačena nego će biti nepostojeća kategorija, moramo pripaziti da suviše izražena pažnja ne rezultira, čak i u krajnje dobronamjernom diskursu, konstruiranjem Jugoistočne Evrope kao temeljno različite i beznadežno marginalne u odnosu na ostatak Evrope.

<<<<< back