Čemu još uopće izbori?

Tomaž Mastnak

Kako je ponekad predvidljiv život. Uzmimo američke izbore. Najprije smo mogli iz dana u dan čitati ili slušati projekcije izbornih rezultata. Ankete, mjerenja javnog mnijenja, analize i komentare… Koliko ljudi živi od toga! Zatim su oni koje ta stvar iz ovog ili onog razloga jako zanima mogli pratiti prebrojavanje glasova. Medijska mašinerija je opet vrijedno radila. I sada imamo, gdje god se okrenemo, ogromnu ponudu analiza rezultata, objašnjavanja razloga za dati izborni rezultat, kako će utjecati na američku i – na žalost je tako – svjetsku politiku.

A meni se pak čini najzanimljivijim pitanje što su ga izbori još jednom i veoma uvjerljivo postavili na dnevni red, pitanje čemu uopće izbori. U teoriji, kako se kaže, odgovor je jasan: izbori su mehanizam kojim se u demokratskim sistemima, kakvi dominiraju na ovom našem svijetu, bira i postavlja vlast. Izbori su mehanizam kojim narod izražava svoju volju i kroji sebi političku – a time više ili manje posredno, odnosno neposredno i svaku drugu – sudbinu. Izborni glasovi su glas naroda. Taj glas odlučuje preko kojih predstavnika će narod vladati. Izbori su zato središnji, konstitutivni događaj demokratske republike.

No, s onim što se u svakodnevnom govoru naziva teorija stvar stoji tako da se obično odmahne rukom kao da je riječ o nečemu nerealnom i neobavezujućem. Kako stoji stvar s teorijskim autoritetom ili vlašću, egzemplarno je doznao papa Bonifacije VIII. Teorijski je bio najviša vlast na svijetu, univerzalni monarh, ali ga je francuski kralj ipak bacio na koljena. I kad se papa pozvao na svoju vrhovno vlast, Pierre Flotte, kraljeva desna ruka, ovako mu je odgovorio: "Istina je, gospodine, ali vaša moć je verbalna, naša je realna." Zar nije narod danas, u globalnom trijumfu demokracije, sličan tome papi iz davnih vremena, kad je papska monarhija bila na vrhuncu moći (i počinjala zalaziti)? Koliko realne moći na današnjim izborima još ima glas naroda? Ili, drugim riječima: ko ima danas na izborima realnu moć?

Da ne ostanem kod papa, pomoći ću se i Marxom. I taj je veliki teoretičar jadikovao nad teorijom. "Siva je, prijatelju moj," pisao je Engelsu, "sva teorija, a samo business is green." (Citiram po sjećanju. Možda je to Engels pisao Marxu, ali to ovdje nije od ključnog značaja.) Tu poruku ne možemo neposredno prenijeti na današnju situaciju iz dva razloga. Prvo, ako uzmemo da je siva zapravo boja saznanja, demokratska teorija nije siva, jer ne služi više saznavanju. I drugo, ni business u ova vremena općenito nije baš zelen. Ali jedan od onih biznisa koji su zeleni jesu demokratski izbori.

Američki izbori, kojima smo upravo bili svjedoci, bili su, gledamo li na izbornu kampanju, dno. Ne političko dno, nego dno koje više nije političko. Čak su se tzv. ozbiljni, ugledni, objektivni, umjereni i konzervativno-centristički komentatori slagali da tako prazne, politički ispražnjene izborne kampanje još nije bilo. Nikakvih političkih programa ili poruka, nikakvih rasprava o ekonomskoj politici, spoljašnjoj politici, unutrašnjoj politici... Ali zato mnogo tržišnog kalibriranja i neizmjerne količine marketinško proračunatog ličnog diskreditiranja protivničkih kandidata. Ako ko misli da je "ekonomija" bila ključno pitanje tokom izborne kampanje, griješi. Radilo se u najboljem slučaju o pothranjivanju i iskorištavanju sentimenata što ih rađaju ekonomske teškoće i o njihovom kanaliziranju u sumanute i agresivne predstave o svijetu. O ratu ili radije ratovima, koji su dakako i eminentno ekonomsko pitanje, uopće se nije govorilo.
U trženje raznoraznih nepolitičkih, pretpolitičkih, kvazipolitičkih i postpolitičkih bluđenja investiralo se ogromno novca. Izbori postaju sve skuplji. Izborno tržište je sada slobodnije nego što je bilo ikada prije. I novac ima veću riječ nego što je ikad dosada imao. Što kupuju oni koji investiraju u izbore, pitanje je na koje nije moguće dati odgovor. (Nije teško pogađati.) Činjenica je da se kandidati prodaju. I to dvaput: najprije glasačima, za što treba imati dovoljan kapital, i zatim dakako onima koji investiraju u njih. Glas naroda je kolateralni proizvod izbornih transakcija kapitala i tržišne akcije. Izbori nisu više prvenstveno politički događaj, nego postaju poslovna šansa. Demokratska teorija je alibi koji omogućuje da se taj biznis inscenira.

Što se mene tiče, sve sam više sklon misliti da bi bilo bolje imati nasljednu monarhiju (ili republiku). Ako ništa drugo, uštedjeli bismo mnogo vremena i novca. Još uvijek bi nam mogli vladati lopovi, barabe i idioti, ali izbor bi bio manji i ne bi mogao vladati prepredenjak baš svake sorte. A upliva na vlast ne bi imali mnogo manje nego što ga sada imamo.

Ali tu je još i dodatni moment na koji su upozorili upravo završeni američki izbori. Naime, događanje naroda. Riječ je dakako o pokretu koji se zove Tea Party, po mitskom događaju iz američke povijesti. Ime je dobro izabrano. Na mitskoj čajanci kolonisti su davne 1773. godine s engleskih lađa u bostonskoj luci bacili u more tovar čaja, jer ga je vlast u metropoli, odnosno njihova legitimna i zakonita vlast, oporezovala. Jer nisu htjeli da plate poreze, zagadili su more. Protiv poreza i za zagađenje okoliša su i danas.

Erupciju te političke čajanke danas lijevi i liberalni komentatori rado nazivaju populizam. Mene je iznenadilo prije svega to kako se glatko taj pokret uključio u tržišno-poslovni model izbora. Što se tiče oznake populizam, ne znam da li postoji kakav uvjerljiv razlog protiv toga da u tom sklopu ne bismo radije mogli govoriti upravo o demokraciji. Ako se kome to kako narod nastupa ne dopada, ne može mu odreći ime narod. U demokratskom evanđelju narod je doduše nešto dobro, ali realno je nepredvidljiva veličina. U ime vjere narod se previše osuđivao. Uzmimo to sada kao priliku da se odreknemo ili vjere (pa i ako je riječ o civilnoj religiji) ili naroda. Ako ćemo demokraciju ili narod koji nam se u svojim pojavnim oblicima ne dopadaju nazvati populizam, nećemo daleko stići. Povratak nasljednoj vlasti i u tom bi nam slučaju pomogao.

<<<<< back