Crno tržište jezika

Zoran Janić

Svedoci smo da je u poslednje dve decenije, tokom onog perioda kada je Srbija uporno generisala ratove i pothranjivala anahroničan koncept nacionalne države, stvorena takva politička atmosfera u kojoj se tendenciozno negiraju ne samo istorijske činjenice nego i obične činjenice iz svakodnevnog života; semantička inflacija, proširivši se iz sfere političkog diskursa, zahvatila je i običan govor pretvorivši ga u medijum potvrđivanja neke vrste društveno poželjne paranoje.

Ta vavilonska zbrka pojmova, ta semantička hiperinflacija što već poodavno vlada jezikom i našim životima, sem širenja dezinformacija, ima za cilj i to da u drugom planu ostavi nešto mnogo važnije: činjenicu da tajna dosijea još nisu otvorena, da državni službenici, novinari i propagandisti nisu lustrirani, da vojska nije reformisana ni stavljena pod civilnu kontrolu, da policijske i vojne akademije nisu očišćene od ratnih egzekutora i da svaki građanin tek mora da izbori za sebe pravo da uistinu postane to što nominalno jeste - građanin. Sve te anomalije nose jasan pečat zakonomernosti, pojavljuju se sistematično i zahtevaju resurse kakvima može da raspolaže jedino država. Živimo, dakle, u državi gde je zlo u pravom smislu te reči institucionalizovano. Još preciznije: živimo u prekamufliranoj zločinačkoj državi gde građanska prava i slobode i dan-danas moraju da idu na vrhovima prstiju, strepeći od stalne mogućnosti likvidacije s leđa. Podsetimo se još jednom: na semantičkom crnom tržištu reči su gubile vrednost u direktnoj srazmeri sa padom standarda jezika. I padom vrednosti ljudskog života. I standarda smrti. Srbija je vodila čak četiri rata u najnovijoj prošlosti (i sva četiri izgubila); zadatak semantičke inflacije je da od pogleda ljudi sakrije jednu tako očevidnu činjenicu – da je velika većina ljudi u svakoj društvenoj zajednici uvek protiv rata, i da je rat eksces i izuzetak, nikako i pravilo, te da društvo koje je vodilo tolike ratove zaredom teško da bi se moglo nazvati zdravim ili normalnim.

"Levica i desnica", "republika i monarhija", "državotvorno i pravoslavno", "fašizam i sloboda", “privatno i javno” - semantičk? hiperinflacij? teži da unifikuje razlike i pomiri nepomirljivo, da fetišizira pojmove u nekakvom okamenjem obliku, iako je sam život već davno učinio da njihov sadržaj i mesto u odnosu na osnovne društvene koordinate bude nepovratno izmenjen; ono što se do juče nazivalo levicom preraslo je u međuvremenu u ekstremnu desnicu, centar zapravo i ne postoji, sve poznate političke determinante su u stanju neke neprekidne fluktuacije, a popularne pseudoistorijske rasprave o četnicima i partizanima, svecima i suverenima, zločinima od Drugog svetskog rata pa nadalje kroz istoriju služe ionako samo za zamajavanje prostog puka, čija povišena emotivna dinamika (tih kvaziistorijskih rasprava) daje osnova stvaranju labilnog javnog mnenja, nekakvog neodređenog agregatnog stanja, podložnog manipulaciji i paranoičnog. Ispremeštavši u glavama ljudi sve poznate orijentire, semantičk? hiperinflacij? kruži javnim diskursom kao neka pustošeća sila, stvarajući sveopštu zbrku s ciljem da se potre razlika između uzroka i posledice, između krivice i odgovornosti, između dželata i žrtve. No to i jeste njena osnovna funkcija: da se zločini učine prihvatljivim i relativizuju post festum.

Šta možemo činiti u ovakvim okolnostima? Ne mnogo, na žalost. Moramo se pomiriti s činjenicom da smo u manjini, kao i uvek kad neka nacija zastrani na svom istorijskom putu i kad odbrana osnovnih civilizacijskih tekovina postane goruće pitanje one svesne manjine; anahroni i anticivilizacijski projekat "Velike Srbije" propao je upravo stoga što je bio anahroničan i anticivilizacijski, i zbog toga je Srbija zasluženo stavljena u Hagu na stub srama kao prva i jedina država kojoj je pred najvišim forumom svetske porodice naroda suđeno zbog genocida. Moramo se pomiriti s tim da je naše polje delovanje znatno suženo; pojedinci i institucije koji bi morali biti na našoj strani kao generatori promena, tzv. inteligencija ili klasa obrazovanih, univerzitetski i srednjoškolski profesori, umetnici, pisci, javni radnici, svi oni što diktiraju intelektualnu klimu nacije uglavnom saučesnički ćute.

"Strahovitoj upornosti zločina na ovom svetu jedino što možemo protivstaviti jeste ništa manja upornost naših svedočanstava", rezignirano u jednom svom pismu veli Kami. U Jevanđelju po Mateju, pak, kaže se: "Neka vaš govor bude da, da, ne, ne; sve što je više od ovoga oda zla je". Ako već živimo u društvu što decenijama organski (čitaj: planski) gaji zlo u svojim nedrima uskraćujući slobodu građanima kao pojedincima i držeći ih, pod presijom ili otvorenom represijom, kao podaničku amorfnu masu jednako u stanju nekakve kontrolisane poluslobode (a vlastodršci dobro znaju da je takvo stanje najidealnije za prizivanje tiranije), onda bi profanu mudrost literature valjalo dopuniti i gorenavedenom biblijskom maksimom, što nas uči jedino ispravnom etičkom stavu da u odsudnim vremenima valja birati između dobra i zla, po principu ili-ili. U sprezi toga dvoga možda se krije i imperativ našeg delovanja: istinoljubivost i moralnost, istinom prožeta moralnost. Pravda i sloboda u svakom društvu najtešnje su povezane; borba za slobodu pojedinca je uvek i borba za pravednije društvo. Ali ne i obrnuto: borba za bolje društvo u ime klase, naroda ili religije redovno vodi ka istrebljenju i totalitarizmu.

<<<<< back