Dvori od oniksa

Jagoda Radojčić

S velikim sam zanimanjem pratila izvještaje o izgradnji biskupskog dvorca na brdu Ksaver iznad Zagreba. Nisam obraćala previše pažnje na zlurade komentare teološki neupućenih novinara o tobožnjem „nečuvenom luksuzu“ kojim se okružio hrvatski episkopat. Ravnodušna sam ostala i na preseravanja bezbožnih arhitekata koji su predočavali svjetini izmišljene podatke o cijeni oniksa od 15 tisuće kuna za kvadratni metar (8,8 milijuna kuna za oblaganje cijelog dvorca). Nisu me se dotakle ni jeftine politikantske floskule o tome kako navodno narod teško živi dok se, eto, biskupi nemilice razbacuju. Ali kad su ta ista piskarala proglasila oniks dragim kamenom, e tu sam pukla ko kokica.

Svaka poštena hrvatska žena dobro zna razliku između dragog i poludragog kamena. (To je gradivo iz trećeg razreda osnovne za hrvatske barbike). Oniks je najobičniji poludragi kamen i ja bih voljela vidjeti tu gnjidu koja bi, recimo, svojoj ženi poklonila prsten optočen oniskom. Hoću reći, oniks je malo skuplji od betona. Molim vas, kakav je to dragulj ako kvadratni metar košta dvije tisuće eura? Biskupi su u svojoj poniznosti odabrali polu-dragi kamen upravo kako bi i tim odabirom turbo-jeftinog materijala posvjedočili kako skromnošću u svakodnevnom životu slijede Božji nauk: ako se Božji Sin rodio u skromnoj betlehemskoj štalici, onda će hrvatski biskupi namjerno odabrati običan polu-dragi oniks za oblaganje svog dvorca, umjesto, recimo, opala, akvamarina, rubina, dijamanta ili safira. Nitko se nije pitao koliko bi, primjerice, koštalo da su biskupi izabrali nešto od pravog dragog kamenja za optočiti njime dvorac, na što po Bibliji imaju pravo. Uz to, Hrvatska ima 23 što biskupa, što nadbiskupa. Da je svaki od njih poželio svoj vlastiti dvorac na Ksaveru, što je također u skladu s kanonskim pravom, kakav bi se tek tada otrov prosipao po medijima. Ovako, štediš, odričeš se, otkidaš od vlastitih usta, i još te na kraju fukara proziva zbog rasipnosti. Dobro su govorili naši stari: pomozi sirotu na svoju sramotu!

Međutim, nitko od tih samozvanih medijskih poslenika nije postavio suštinsko pitanje: kako će se odabir trećerazrednog poludragog kamena poput oniksa, odraziti na naše biskupe i nadbiskupe? Ne mislim pri tom samo na njihovo samopoštovanje i na činjenicu da u prisutnosti inozemnih biskupa moraju crvenjeti od stida. Najbolji poznavatelj magije i umjetnosti izrade amuleta Sir Wallias Budge piše kako je oniks „kamen razdora koji izaziva noćne more te je koban za trudne žene kod kojih uzrokuje pobačaj“. Da li je itko pomislio kako će se Crkva nositi s kobnim posljedicama koje donosi odabir lošeg materijala za oblaganje dvorca? Što će biti s našim biskupima, pomoćnom osobljem i služinčadi izloženih svakodnevnim pogibeljima za dušu i tijelo?

Protivim se oblaganju dvorca naših duhovnih pastira trećerazrednim materijalom dostojnim kakve kurije nekog običnog kanonika. Budimo sasvim otvoreni i jasni: nije ovdje riječ samo o zemaljskom domu naših duhovnih poglavara, već o duhovnom središtu cijele nacije, točki iz koje će prema narednim tisućljećima emanirati naš herojski duh. Što su tričave milijarde u odnosu na vječnost? Umjesto da javno raspravljaju o tome kako ćemo poglavarima naših duša pokloniti cijeli Ksaver i okolicu te zabraniti promet onim krajem (kako će, zaboga, kontemplirati o našoj dobrobiti ako im oko imanja zvrndaju automobili, autobusi, tramvaji i sirena iz obližnje vatrogasne škole?), naši ih medijski plaćenici prozivaju zbog rastrošnosti. Pomislimo samo s kakvim bi ponosom naši potomci pokazivali biskupski dvor iznad grada da je za oblaganje umjesto oniksa odabran safir, pravi dragi kamen, koji u mnogo većoj mjeri odražava duh našeg naroda. Pripadnici susjednih naroda pucali bi od zavisti i to ne godinu, dvije, već tisućljećima, a zadivljena bi nas EU smjesta primila u doživotno članstvo. Uostalom, još u XI stoljeću biskup Marbode napisao: „Upravo safir posjeduje ljepotu sličnu nebeskom prijestolju; on označuje srce jednostavnih, onih koje pokreće pouzdana nada, onih čiji život blista od dobra ponašanja i vrlina“. Domaći teolozi vjeruju da je ljubazni biskup pišući ove nadahnute redove o duhovnim svojstvima safira, kontemplirao zapravo o nama.