Ovo je priča o uspjehu koja započinje padom na ispitu. I to ne bilo kakvom – riječ je o završnom ispitu na studiju klasične filologije na Oxfordu, 1881. Student koji je pao, pošto je sljedeće godine prošao popravni, zaposlio se u Londonu kao službenik u Uredu za patente. Nakon deset godina takve službe, 1892., palome su studentu ponudili profesuru na katedri za latinski na University College London (utemeljenom 1826., da bude svjetovna alternativa vjerskim sveučilištima Oxforda i Cambridgea, danas je UCL jedno od pet najboljih sveučilišta Velike Britanije, i jedno od deset vrhunskih svjetskih sveučilišta). U svojoj prijavi, pristupnik je savjesno upozorio na svoj loš uspjeh na oksfordskom završnom ispitu, kao i na okolnost da nije nikad radio u nastavi. Komisija ga je ipak izabrala. Novopečeni je profesor postao jedan od najvećih latinista svoga doba – pazite, doba u kojem žive filolozi poput Wilamowitza i Mommsena. Taj se neobični profesor zvao Alfred Edward Housman.


Izbor suhoparnog
Prije zaposlenja na UCL, večeri nakon rada u Uredu za patente A.E. Housman je – slično onome službeniku velikih ušiju koji će se petnaest godina kasnije (1907) zaposliti u praškoj filijali Assicurazioni generali – provodio radeći nešto drugo . Što se Housmana tiče, to znači da je sjedio u knjižnici Britanskog muzeja i pisao filološke znanstvene radove o grčkim i latinskim piscima, posebno o Properciju, Juvenalu i Ovidiju. Članci su u specijalističkom krugu klasičnih filologa i tekstologa odjeknuli dovoljno da Housman dobije mjesto na sveučilištu.

Na UCL se Housman posvetio priređivanju teksta: pedantnom, mukotrpnom, sveobuhvatnom i spekulativnom istraživanju što je antički autor zapravo napisao. Priređivao je tekst opsežnog, zamornog i teškog astronomsko-astrološkog epa rimskoga pjesnika Manilija, iz prvog stoljeća nove ere. Housmanovo izdanje, s bilješkama na latinskom i objavljeno o priređivačevu vlastitom trošku, obuhvaćalo je na koncu pet svezaka, posljednji se pojavio 27 godina nakon prvog. Bilo je to izdanje za najspecijaliziranije specijaliste. “Ne gubite vrijeme na Manilija”, poručio je Housman jednom pjesniku, “on piše o astronomiji i astrologiji a ne zna ni jedno ni drugo.”


WC na Cambridgeu
Biografi vrte glavom: filolog Housmanova kalibra mogao je odabrati bilo kojeg antičkog autora za svoje životno djelo, te se “sterilno” opredjeljenje za Manilija – nauštrb, recimo, “zanimljivom” Properciju – doima razočaravajuće. “Deliberately he chose the dry-as-dust”, napisat će W.?H. Auden u sonetu o Housmanu, “Namjerno je izabrao ono suhoparno.” Filologe, naravno, suhoparno opija poput droge, pod uvjetom da je dovoljno virtuozno i akribično.

Zahvaljujući toj i takvoj filologiji, Housman je 1911. dobio katedru za latinski na Cambridgeu, postavši profesor Trinity Collegea. Ondje će ostati do kraja života (1936.), dvadeset i pet godina živeći, kako veli Frank Kermode, “život koji nipošto ne bismo nazvali napornim; društvo je bilo ugledno (za ručkovima je sjedilo sedam dobitnika Nobelove nagrade, četiri predsjednika Royal Society, uz filozofe Whiteheada, Russella, Wittgenstaina, fizičara Rutherforda; u gostima su bili Andre Gide i Gertrude Stein), vino je bilo izvrsno, jelovnike je Housman osobno odobravao, nastavne su obaveze bile čedne. Dane bi posvećivao Maniliju, večeri ekstenzivnom čitanju ili razonodama poput istraživanja opscenog vokabulara u latinskom. Uz tri sobe, njegov je stan na Cambridgeu imao i nužnik, u koji Housman, iz principa, nije puštao svoga manje sretnog susjeda Wittgensteina. A za praznike je kembridžski profesor putovao Evropom.”


Dečko iz Shropshirea
Sve je ovo – ova bajka za uši modernih univerzitetskih nadničara, pritisnutih birokracijom, evaluacijom i masovnom produkcijom – tek jedna strana medalje. Priču o Housmanu ne pripovijedam zato da biste se uputili u povijest klasične filologije, da biste upoznali jednog od najvećih britanskih klasičnih filologa, ili zemlju Dembeliju štujući ljubne gospode profesora s početka prošloga stoljeća. Uostalom, ni Auden nije svoj sonet pisao zato što je Housman bio filolog – točnije, ne zato što je bio samo filolog.

Housman je, kao što dobro znaju poznavatelji engleske književnosti, bio i pjesnik. Štoviše, jedan od najpopularnijih britanskih pjesnika. 1896., četiri godine nakon dobivanja londonske profesure, Housman je objavio zbirku A Shropshire Lad (“Dečko iz Shropshirea”): šezdeset i tri zvučne, melodiozne, varljivo jednostavne pjesme o smrti, samoći, vojsci, vješanjima i pivu. Housmanov prikaz svijeta engleskog vojnika doživio je trajan uspjeh kod publike, osobito nakon Drugog burskog i početka Prvog svjetskog rata. Pjesme iz “Dečka iz Shropshirea” nezaobilazan su dio antologija i čitanki, ili su dale jeziku čitave fraze, ili su uglazbljene. Bestseler je postala i druga zbirka koju je Housman objavio za života – “Posljednje pjesme”, 1922.


Sramotna sablazan
Ni tu nije kraj. Housman, idealno čedo viktorijanskoga doba, osim što je bio suhoparan filolog i popularan pjesnik, bio je i homoseksualac. Čitavoga života, čini se, zaljubljen u istoga, i to nesretno – u bivšeg kolegu sa studija koji mu nije uzvraćao ljubav, i koji je, po svemu sudeći, bio heteroseksualac. U viktorijanskoj Engleskoj, proturječnoj i seksualno i moralno, u zemlji koja je u svibnju 1895. – Housman je profesor već tri godine, a “Dečko iz Shropshirea” upravo nastaje – zbog “sramotne sablazni među muškim osobama” poslala Oscara Wildea na robiju (Wilde je, doduše, zbog svojih nesigurnosti tu zdušno pripomogao) – u takvom je svijetu Housman svoju seksualnu aktivnost suzio na sadomazohističku pornografiju i ljetne avanture s venecijanskim gondolijerima ili u pariškim parnim kupeljima.

I u stihove. Joseph Cady ovako ocjenjuje: “U povijesti postklasične homoseksualne književnosti, Housman je prvi pjesnik koji je ostavio korpus eksplicitnih privatnih homoseksualnih djela, paralelno s šifrirano homoseksualnim objavljenim tekstovima; drugi su pisci kasnog osamnaestog stoljeća otvoreno homoseksualne dokumente ostavljali za postumno objavljivanje. (...) Housmanova poezija pokazuje kako je sudsko gonjenje Wildea, umjesto da homoseksualnost ušutka, potaknulo pisce da budu još izražajniji – mada su svoje radove nužno morali šifrirati ili skrivati.”


Apolon i Dioniz
Housman me fascinira jer je bio izniman ne u jednom , već u dva umijeća riječi – i to u dva dijametralno suprotstavljena umijeća. Kao da je isti trkač šampion u sprintu i maratonu. Jer, Housmanova poezija – njegova umjetnost – nije ni napregnuta intelektualna kombinatorika, a ni proza; on nije pisao ono što bismo očekivali od kvintesencije sveučilišnog profesora – krimiće, ili romane-rijeke o nesretnom intelektualcu, ili ironične učene pjesmice. Housmanova je poezija umjetnost maksimalnog zvučnog učinka, maksimalno ekspresivna; po njemu se vrijednost pjesme mjeri isključivo ježenjem kože. A istovremeno, Housman nije bio ni profesor kakvog bismo od pjesnika očekivali (razbarušen, širokih zamaha ali površan) – ako je poznavao strast, bila je to strast za pedantnošću, preciznošću i točnošću, uobličavana u otrovno rječit prezir prema tuđoj šlampavosti, u odium philologicum (“surove fusnote”, kaže Auden).

Dvije duše – da ne kažemo glava i srce – bili su u A.E.Housmanu, filologu i pjesniku, razdvojeni tako rekuć kirurški čisto. S jedne strane, po njegovu vlastitom svjedočanstvu, njemu su se pjesme “prikazivale”, mimo svake kontrole, izranjajući iz podsvijesti ili tko zna odakle “kao morbidni sekret” kakav je za školjku biser. S druge strane, baviti se kritikom teksta – stvarati konjekture, dokučiti koja je teška riječ ili koja je mrlja u rukopisu mogla biti poticaj greški, iskvarenom čitanju – to je aktivnost koja traži maksimum intelektualnih snaga: povezivanje svega sa svačim, procesiranje petabita i eksabita informacija. I kritika teksta ima svoje epifanije – najbolje konjekture nužno dolaze u bljesku spoznaje – no to je (da se poslužimo terminima Housmanova razdoblja) djelatnost krajnje apolonijska; dionizijsko – drugamo. “Kao porno-razglednice u ladici.” Housman je bio virtuoz razdvajanja; no, razdvajanje – slova od slova, riječi od riječi, točnog od pogrešnog, pravog od krivog, smislenog od besmislenog, smislenog od bez-smislenog – nije li upravo to esencija filologije