 |
||
|
Guanttanamo u Lukavici Posle višemjesečnog mučenja i prebijanja, bez formalne optužnice, bez ikakvog medicinskog tretmana, bez pravne pomoći, bez prevodioca koji će rastumačiti dokumenta koja im podmeću na potpis, bez rešenih zahtjeva za azil, bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom, grupa od osam zatočenika (četiri Palestinca, dva Alžirca, dva Tunižanina) u Lukavici, otpočela je 28. decembra 2010. štrajk glađu, očajnički čin nemoćnih ljudi na koji se, već 28 dana, nije osvrnuo nijedan državni organ u BiH. Mi smo posredstvom francuske organizacije Migreurop i rođaka zatočenih, došle do potresnih svjedočenja ljudi koji trpe teror i kršenje osnovnih ljudskih prava i u trenucima dok čitate ovaj tekst: “Živio sam tri godine u Grčkoj. Otišao sam odande zbog pogoršanih uvjeta života i nemogućnosti da se zaposlim. Krenuli smo pješice, prešli granicu Albanije i stigli do Kosova gde smo uhapšeni i smješteni u prihvatni centar. Pustili su nas posle sedmodnevnog zadržavanja i tada smo preko Crne Gore krenuli u Bosnu i Hercegovinu gdje nas je uhapsila agresivna bosanska policija, oduzevši nam tom prilikom novac i druge vrijedne stvari”, priča Y.S., zatočenik iz Lukavice. “Za šest mjeseci u kampu nijednom nismo izvedeni pred istražnog suca, nitko nam se nije obratio povodom naše situacije, nije nam rečeno zašto smo ovdje, niti koliko ćemo još boraviti u Lukavici. S vremena na vrijeme, donose nam neke dokumente na potpis, iako ne znamo njihov sadržaj, niti smo ikada dobili prevodioca, osim kada smo privođeni. Za šest mjeseci u centru nismo nijednom vidjeli nekog van prihvatilišta”, nastavlja svjedočenje neimenovani svjedok, iznoseći stravične detalje, “Trpimo strašno nasilje. Ono je najčešće verbalno i tiče se naše vjeroispovijesti, ali je ponekad i fizičko. Tuku nas rukama, nogama, pendrecima, a i odlazak kod liječnika je nemoguć jer je i on pripadnik direkcije kampa”. “O nama niko ne brine iako smo posle četiri sedmice štrajka glađu veoma slabi i umorni. Na postavljena pitanja odgovaraju nam šamarima, a oni koji su teško povrijeđeni batinama prvu medicinsku pomoć su dobili posle mjesec dana od prebijanja. Ipak, nastavit ćemo sa štrajkom po svaku cijenu, jer ništa drugo ne možemo da poduzmemo”, rekao je zatvorenik Y.S. na kraju svjedočenja. “Ja sam izbačen iz Francuske i u prvi mah sam se vratio u svoju zemlju. Nedugo potom, preko Turske, Grčke, Albanije, Kosova i Crne Gore, stigao sam do Bosne, gdje smo uhapšeni, reketirani, pokradeni. Sada bih se vratio i kući, samo da izađem odavde”, svjedoči S.K, drugi sužanj iz Lukavice i napominje, “Ovaj centar financira Evropska unija sa 30 eura po čovjeku, za svaki dan proveden u prihvatilištu”. Imigracijskii centar za ilegalne migrante u BiH, financiran od Evropske unije (EU), otvoren je krajem 2009. u skladu sa Paktom za stabilnost jugoistočne Evrope, sa ciljem da se uspostavi kontrola graničnih prijelaza, bez pretjeranog zadržavanja na uvjetima pod kojima se tretiraju živi ljudi, makar ne bili podanici evropskog ekonomskog carstva. E-novine pozivaju vlasti Bosne i Hercegovine,
inače potpisnice Međunarodne konvencije o pravima radnika-migranata,
da hitno i bez odlaganja zaustave agoniju kroz koju prolaze osobe smještene
u prihvatnom centru u Lukavici, poštujući pravo na pravni savjet, pravo
na azil i pravo na fizički integritet zadržanih lica. E-novine pozivaju
i Evropsku uniju da prizna odgovornost za teška kršenja osnovnih ljudskih
prava koja se upravo odvijaju zahvaljujući financijskim sredstvima iz
EU, te poduzmu efikasne mjere za zaustavljanje terora koji se sprovodi
u Lukavici. E-novine pozivaju ljude dobre volje da sa ovim međudržavnim
terorom upoznaju sve relevantne institucije i izvrše pritisak na sve
aktere koji u Lukavici stvaraju novi Guanttanamo.
|
|
Na
osnovu mnogobrojnih svjedočenja, strani državljani koji bivaju uhapšeni
u Bosni i Hercegovini i smješteni u prihvatne centre, po pravilu, izlaze
“na slobodu” nekoliko dana nakon što se ustanovi da ne mogu biti vraćeni
u domicilne zemlje. To, međutim, nije slučaj kada je u pitanju dvadeset
ljudi iz Albanije, Egipta, Sirije, Palestine, Alžira i Turske, optuženih
za “terorističke aktivnosti”, koji već šest mjeseci žive u nemogućim
uvjetima, često vređani i prebijani od strane zaposlenih i drugih lica
u prihvatnom kampu Lukavica, iako im nikada nije obrazložena optužnica,
niti dužina prisilnog zadržavanja, kao ni kontakt za pravnu pomoć.