Kad činjenice poblesave

Jagoda Radojčić

Mrzim ideologiju. Ne ovu ili onu posebno, već svaku. Čim me neko pokuša uvući u neke svoje ideološke magluštine, primim se čvršće za novčanik i postanem agresivna. Marš! Iako znam da po svojoj definiciji ideologija nije samo opsjenarska tehnologija kojom raznorazni vašarski politikanti izvlače lovu iz džepova smantane sirotinje, ovdje kod nas se ideologija svodi uglavnom samo to: instrument kojim poluobrazovani marginalci okupe oko sebe lopovsku družinu s kojima kreću u raznorazne političke poduhvate. Nakon toga, možeš po miloj volji krasti, ubijati, lagati, varati, činiti nevjerojatne zločine, sve to će, sagledano kroz ideološku prizmu, postati – čista i sublimirana politika. Nekad se govorilo kako su brojke najbolji lijek protiv ideologije. U međuvremenu smo evoluirali.

Evo jednog konkretnog primjera. Cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj, ovisno o kategorizaciji, kreće se, prema posljednjim podacima, između tisuće i 7 tisuća eura po hektaru, ovisno o lokaciji i kategorizaciji tla. Iako bi po nekakvoj aritmetičkoj sredini prosječna cijena bila oko 3,5 tisuće eura, s obzirom na poslovičnu ljubav naših ljudi prema svojoj zemlji, uzmimo da je prosječna cijena hektara 5 tisuća eura. Cijela naša država, prema podacima američke agencije CIA obuhvaća 56.542 kvadratna kilometra. Kad bismo cijelu našu domovinu prodali kao poljoprivredno zemljište po prosječnoj cijeni od 5 tisuća eura po hektaru, izvukli bismo nešto ispod 28,3 milijarde eura. No, kao što znamo, naša zemlja ima i Jadransko more čiju površinu svaki hrvatski domoljub automatski priključuje ukupnoj površini domovine. Opet prema podacima CIA, raspolažemo točno sa 33.200 kvadratnih kilometara morske površine. Kad bismo zbrojili ukupnu površinu mora i kopna (89.810 kilometara kvadratnih), sve to pretvorili u hektare i prodali po cijeni od 5 tisuća eura za hektar, dobili bismo trenutni iznos hrvatskog duga – 45 milijardi eura.

A onda se ovih egzaktnih brojki, na prvi pogled tvrdih k'o kamen, koje, čini se, ne može osporiti ni ljevičar ni desničar, ni Marsijanac, ni pastir s Dinare, dohvate političari s pripadajućim ideološko-medijskim aparatom. Notorne činjenice nakon njihove intervencije izgube svoja temeljna svojstva. Recimo, političar blizak vlasti će u činjenici da smo se uspješno zadužili za ukupnu vrijednost zemlje i mora protumačiti kao izraz iznimnog povjerenja koje razvijeni svijet ima u našu domovinu. On će skrenuti pozornost na općepoznatu stvar da najveća vrijednost naše domovine nije ni zemlja niti voda već upravo – Hrvati, koji nikad u svojoj herojskoj povijesti nisu bili na prodaju. Ljevičar će u falsetu cijukati protiv prezaduženosti i obećavati da će oni, kad dođu na vlast, uvesti hrvatski kvadratni kilometar koji će biti bar dva puta veći od sadašnjeg. Ljuti desničar će cijelu priču proglasiti podlom urotom američke obavještajne službe te usput prebrojati krvna zrnca i provjeriti rasno porijeklo čovjeku koji je ove „takozvane podatke“ javno objavio („Zašto baš CIA, pitamo se“, upitat će pred krdom novinara njihov ukočeni dužnosnik sa prostudirano podignutom obrvom te ovlaš odmjeriti visinu kukuruza). Liberal će, ovisno o tome da li je četvrtak, kad su na vlasti, ili petak, kad su istupili te postali žestoka opozicije, štititi pravo hrvatskog čovjeka da samostalno odlučuje o svojoj imovini, ili pak će vrištati protiv pljačke koju može spriječiti samo jedan čovjek u državi – njihov predsjednik. Mediji će se lojalno dohvatiti teme (a i kako bi, ako ne lojalno?) te metodama istraživačkog novinarstva otkriti kako u Hondurasu hektar košta 135 puta jeftinije nego kod nas, da Simonica uopće ne zna što je to hektar, raspredat će o vrijednosti vode u Sahari, morskim tjesnacima te onako usput objaviti ogroman afirmativni intervju s najvećim oglašivačem koji iskreno voli svoje hektare i svoje bikove. Crkva će za sve optužiti bivše komuniste i ispostaviti vlastima najnoviji konkordatski račun.

A činjenice? One od svih tih ideoloških interpretacija, razvlačenja, političkih preimenovanja, diskursa, kao da poblesave. Padnu u drugi, pa u treći, četvrti plan i završe vezane luđačkom košuljom negdje u mračnim podrumima raznih ideoloških stožera dok ih povremeno ne prizove na svjetlost dana neki baja kada mu ustreba materijala za neki novi politički poduhvat na dobro sviju nas.