Kako se razbolio predsjednik Paragvaja

Daniel Bondora

Predsjednika Paragvaja Fernanda Lugoa u prošlosti su zvali „svećenikom siromaha“. On je prilično brzo napredovao u katoličkoj hijerarhiji i postao biskup. Lugo je izabran na najvišu funkciju zahvaljujući masovnoj podršci naroda i 15. augusta 2008. godine počeo je vršiti predsjedničke obaveze. On je računao da će mnogo toga korisnog uraditi za svoj narod, da će odustati od prethodnog neoliberalnog kursa, pogubnog za nacionalnu ekonomiju, da će se pridružiti onim predsjednicima u Latinskoj Americi koji su se latili izgradnje socijalizma za 21. stoljeće. Međutim, nisu mu dozvolili da zamišljeno ostvari. Prije svega, morao je na duže vrijeme odložiti obećanu agrarnu reformu. Parlament, u kojem njegove pristaše nemaju većinu, stao je na stranu latinfundista, a ne siromašnih seljaka. Konstantni faktor političkog života u zemlji postala je opasnost od vojnog prevrata.

Situacija se zaoštrila nakon što je u septembru 2009. godine Lugo izjavio kako se ne namjerava pridružiti sporazum o vojnoj suradnji s SAD-om. Za ambasadu SAD u Asunciónu te su riječi odjeknule poput groma iz vedrog neba. Od paragvajskog predsjednika nije se očekivao tako kategoričan stav. Tako je srušio višemjesečni pripremni rad na programu Pentagona „Novi horizonti“, prema kojem je bilo planirano da u 2010. godini u Paragvaj stigne američki kontingent od 500 ljudi. Službeni cilj projekta bilo je prilagođavanje pomorske pješadije lokalnim klimatskim uvjetima i uvježbavanje suradnje sa paragvajskom vojskom, a u stvari administracija Baraka Obame je namjeravala na period od deset godina osigurati Pentagonu korištenje baze „Maršal Estigarribia“ („Mariscal Estigarribia“), koja se nalazi 200 kilometara od „populističke“ Bolivije. Slične „desante“ na Paragvaj Južna komanda oružanih snaga SAD već je izvodila u prošlosti. Oni su, maskirani u humanitarne operacije za pružanje medicinske pomoći stanovništvu i izgradnju škola, Amerikanci su koristili za obavještajnu djelatnost u zoni tri granice (između Paragvaja, Brazila i Argentine) i pripremu vojne infrastrukture SAD-a u slučaju kriznog razvoja događaja u regiji.

Kao glavni razlog za upozoravajuće vojne manevre u Paragvaju Washington je navodio postojanje u ovoj zoni terorističkih gnijezda Al-Kaide i Hezbolaha. Međutim, pravi razlog za umnožavanje vojnog prisutnosti SAD nisu nikakvi izmišljeni teroristi, već za SAD neprijateljski „populistički režimi“ u Venezueli, Nikaragvi, Ekvadoru i Boliviji. Pentagonu se vrlo zabrinjavajućim čine i napori zemalja članica Saveza južnoameričkih nacija (Unasur) koji idu u pravcu jačanja regionalnog sistema odbrane (bez sudjelovanja SAD). Fernando Lugo je odustao od realizacije „Novih horizonata“ nakon što se upoznao sa materijalima, dobivenim od kolega iz zemalja Unasur: američke baze u Kolumbiji korištene su za napad na kamp FARC u pograničnoj zoni Ekvadora. Lugo nije želio da teritoriju Paragvaja ustupa Washingtonu za njegove eventualne avanture.

Ambasadorica SAD Liliana Ayalde je odluku paragvajskog lidera protumačila kao nešto što „izaziva žaljenje“ i izrazila nadu da će svi drugi programi suradnje, i civilni i vojni, ostati na snazi. U prvom redu ona je mislila na obuku starješinskih kadrova i nabavu naoružanja. Zar se može dopustiti da se paragvajski oficirski kadrovi obučavaju u vojnim akademijama „populističkih“ zemalja, a da se u sferi vojno-tehničke suradnje dozvoli Paragvaju da se preorijentira na zemlje Unasur - Brazil i Argentinu? Za ambasadu SAD takav zaokret značio bi potpuni fijasko. Naginjanje Luga prema „populističkim“ liderima na kontinentu od početka je zabrinjavalo ambasadu SAD i predstavnike specijalnih službi koje djeluju pod njenim krovom. Ukoliko Lugo krene prema strateškom zbližavanju sa Bolivijskom alijansom za narode Latinske Amerike (ALBA), to će predstavljati još jedan dokaz slabljenja pozicija SAD u regiji, što se ne smije dopustiti ni pod kakvim uvjetima. Jer još je Henry Kissinger upozoravao 70-ih godina: „Ako nismo sposobni kontrolirati Latinsku Ameriku, kako ćemo onda dominirati u svijetu?“

Protiv Luga je započet pravi rat. Propagandna kampanja za njegovu kompromitaciju razvila se u kontinentalnim razmjerima. U medijima su se pojavili materijali o razuzdanom životu predsjednika, koji je donedavno bio svećenik, o njegovoj mnogobrojnoj vanbračnoj deci, sklonosti ka luksuzu i popustljivom odnosu prema korupciji u najbližem okruženju. „Lugo se ulizuje siromašnima, a sam živi kao tajkun“, „Lugo poziva na klasnu borbu sjedeći u jakuziju“, i sličnim „razobličavajućim“ naslovima zatrpani su listovi. Preko agenture CIA u paragvajskim medijima počele su se širiti „pouzdane informacije“ o davnašnjoj suradnji Luga sa specijalnim službama SAD. Pritom se uporno potenciralo da je njegovog djeda Epifania Mendesa Flitasa kao agenta CIA u Paragvaju razobličio popularni „dezerter“ CIA Philip Agee. „Skoro sva rodbina Fernanda Luga je povezana sa američkim institucijama, State departmentom ili USAID“, glasila je propagandna teza. Niz medijski lukavih poteza Lugovih neprijatelja naveo je mnoge njegove pristaše da mu odbiju podršku.

Bez vidljivih razloga u Paragvaju su se odjednom pojavili ustanici „marksističko-bolivijske" provenijencije. „Armija paragvajskog naroda“ (Ejército del Pueblo Paraguayo) povremeno je izvodila napade na policiju i pljačkala prodavaonice prehrambene robe. U medijima je na sve načine potencirana veza „Armije naroda“ s gerilom u Kolumbiji (FARC i ELN). Njeni navodni komandanti davali su demagoške izjave, prijetili da će se obračunati s predsjednikom Lugom, i čak objavili nagradu za njegovu glavu. Ti su ustanici jako podsjećali na holivudske statiste, ali je lov na njih organiziran po svim pravilima antigerilske borbe, naravno, uz angažiranje instruktora CIA, vojne obavještajne službe i suradnika DAS - kolumbijske kontraobavještajne službe. Agenti CIA su sugerirali Lugou: bez pomoći Amerikanaca nećete moći, američka vojna prisutnost je stabilizirajući faktor. Na kraju je predsjednik pristao proglasiti izvanredno stanje u sjevernoj regiji zemlje.

U augustu i septembru u medijima su se pojavili prvi izvještaji o tome da je predsjednik , inače iznimno zdrav i snažan čovjek obolio od raka. Novinari su to nazivali različito - limfomom, limfosarkomom itd. Informacija stručnjaka o toku liječenja imala je umirujući karakter: od limfoma se može izliječiti pomoću kemoterapije, predsjednikov život nije ugrožen. Lugo je nekoliko puta putovao u Brazil, gdje se podvrgavao neophodnim liječenjima. Bliski suradnici davali su umirujuće izjave: nema ničeg zabrinjavajućeg, Lugo sigurno upravlja zemljom i u augustu 2013. godine osobno će predati vlast novoizabranom predsjedniku, striktno u skladu sa ustavom. Istina, ambasadorica SAD Liliana Ayalde oglasila se sa prilično čudnom izjavom, iz koje se posle pažljivog čitanja stječe dojam da ona ne računa osobito na Luga. Treba naglasiti da današnji izgled predsjednika Luga ne ulijeva optimizam. Posle kemoterapije, otpala mu je kosa, otežano govori, a izgled mu je starački. Unutrašnje osjećanje, ma koliko se trudio, teško je sakriti. Nije isključeno da on već nagađa odakle je i zašto nastala bolest. Zato se njegov vječni oponent, potpredsjednik Federico Franco, nalazi u očitom usponu. U ambasadi SAD on ima mnogo prijatelja. Ne treba ni spominjati da je, prema mišljenju Franca, projekt „Novi horizonti“ iznimno perspektivan. Potrebno je samo malo pričekati.