Kanonizirani koljači?

Irina Studenkova

Odlukom Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve od 19. svibnja 2004. godine pod predsjedništvom Njegove Svetosti patrijarha srpskog G. Pavla u čijem radu su sudjelovali svi eparhijski arhijereji Srpske Pravoslavne Crkve osim Mitropolita srednjezapadnoameričkog Hristofora odlučeno je uz ostalo:

''U slavu Imena Božjeg, a na radost punoće Crkve Kristove, Sveti Arhijerejski Sabor je upisao u diptih svetih mučenike glamočke Simu i Milana, drvarske Milana i Milana, kulenvakufske Vukosava i Rodoljuba, Grahovskog Damjana i rmanjskog Milana, kao i mučenika Novicu Glamočkog, a zatim ispovjedniku Blaženopočivšeg episkopa hvostanskog Varnave (Nastića) i mučenike Momčila Grgurević, Dobroslava Blaževića, Milana Božića, Mihaila Đusića, Jovana Rapajić, Ivana Zečevića, Božidara Jovića, Bogdana Lalića, Trifuna Maksimovića, Velimira Mijatovića, Božidara Minića, Miladina Minića, Marka Popovića, Dimitrija Rajanovića, Budimira Sokolovića, Relju Spahića, Lazara Ćulibrk, Savu šiljka, Savu Škaljka, Milorada Vukojičić, Ratomira Jankovića, Mihaila Jevđevića, Dušana Prijovića, Dobrosav Soković, Nestora Trkulju, Serafima Džarića, Andriju Šiljka i Slobodana Šiljka''.

Odluke o proglašenju sveštenomučenicima dvojice pljevaljskih svećenika Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić, izazvalo je u narednim godinama brojne polemike koje do danas, 5 godina kasnije, još nisu završene. Javili su se u međuvremenu i brojni svjedoci koji su upoznati sa njihovim zločinima i o njima svjedoče, a Pljevlja već 5 godine proživljavaju Drugi svjetski rat. Rekonstruiraju se događaji iz tog vremena i pokušava utvrditi istina o životnom djelu dvojice pljevaljskih svećenika, Slobodana Šiljaka i Milorada Vukojičića koje su partizani strijeljali za vrijeme rata u Pljevljima. Krvavi duhovi prošlosti prizvani su otvorenim pismom Pljevljanke Milosave Strunjaš adresiranom na Sinod SPC. Strunjaševa tvrdi da su Šiljak i Vukojičić bili - ratni zločinci.

"Šiljak i Vukojičić nijesu postradali za živu vjeru, kako je to saopćio Sveti arhijerejski sabor, već ih je stigla zaslužena kazna zbog nedjela koje su učinili za vrijeme Drugog svjetskog rata", navodi ona u pismu. "Šiljak se stavio u službu okupatora odmah po njihovom dolasku u Pljevlja. On je poslao u smrt mogao oca Ratka Cerovića, svog komšiju i kuma koji je bio uključen u pripremu Trinaestojulskog ustanka. Sve je to on pratio i o tome obavještavao Talijane, sa kojima je isplanirao Ratkovo hapšenje. Zbog ovih i drugih nedjela, partizanski sud mu je 1943. godine izrekao smrtnu kaznu i on je strijeljan u Glibaćima decembra te godine".

Zločini svećenika Milorada Vukojičića bili su još teži, tvrdi Strunjaševa u pismu. Vukojičić je, prema njenim riječima, za vrijeme okupacije pripadao takozvanoj "crnoj trojci" koja je klala i ubijala nevine civile. "Najveći zločin je ta trojka počinila u martu 1944. godine, kada je u Pljevljima ubijeno više civila. Tada je zaklana Milica Mazić, babica u pljevaljskoj bolnici, Stanica Tasovac majka maloljetne djece, studentica Ljubica Stijkanović, bračni par Diko i Jula Stamenić i njihov jedinac sin Ljubo, Milica Janketić, majka poznatog glumca Miše Janketića koji je ranije na televiziji govorio o ovom zločinu. U aprilu te godine ubijena je i Zora Karamatijević, Savka Matović, Neđeljko Mazić, Mileva Žugić, a u junu je strijeljana Nevenka Obradović. Njihova jedina krivica je bila što su podržavali borbu protiv okupatora".

Strunjaševa optužuje svećenika Vukojičića da je sudjelovao u većini ovih zločina. "Njegov nadimak je bio svećenik koljač. Vojni sud mu je 1945. godine izrekao smrtnu kaznu i on je strijeljan". Iz pljevaljskog arhiva javnosti je na uvid dana Odluka o konfiskaciji imovine narodnih neprijatelja Slobodana Šiljaka i Milorada Vukojičića - Mace, koje je donio Narodni sreski sud u Pljevljima 25. i 27. novembra 1945. godine. Iz dokumenta se vidi da je presudu potpisao predsjednik suda Momčilo Tabaš.

Srpska pravoslavna crkva je na sve ove objave koje su se našle u javnosti dosljedno je svih ovih godina šutjela. Javnost je tako ostala uskraćena za objašnjenje kako su dvojica pljevaljskih svećenika prošli inače rigoroznu proceduru kanonizacije, postavši sveštenomučenici, što je stupanj do njihovog proglašenja za svece. Šutnja SPC ima još veću težinu ako se zna da su sa optužbama protiv dva pljevaljska svećenika, vladike bile upoznate još prije započinjanja postupka kanonizacije, kao i to da ih je i sam postupak obavezivao da ponude dokaze o njihovoj svetosti.

Milosava Strunjaš tvrdi da je ona vladike SPC o svemu što zna o dvojici pljevaljskih svećenika obavijestila godinu dana prije proglašenja svetima. "Vladiki Filaretu sam još 2004. godine, 10. septembra, poslala opširno pismo i opisala mu svaki detalj kako se kretalo. Tražila sam bilo kakav odgovor. Nije mi odgovorio. Provjerila sam preko pošte da li mu je preporučeno pismo uručeno i rekli su da jeste, da je primio."

Strunjaševa je uvjerena da su neki od tih vladika znali koga proglašavaju za sveca. "Njima je, po mom mišljenju, bilo dovoljno da su nekoga partizani strijeljali pa da ga kanoniziraju. Pomiješali su žrtve okupatora s onima koji su okupatoru služili. Mislim na čestitog svećenika Andriju Šiljka koga su Talijani strijeljali decembra 1941. godine. Čovjek se mora zapitati da li ljudi koji su odlučivali o proglašenju svetaca zaista vjeruju u boga i Kristovo učenje kada su ubojice proglasili za svece”.

Na neispunjene obaveze SPC podsjeća i sociolog crkve Mirko Đorđević: "Crkva je dužna ponuditi dokaze o svetosti. Oni su u postupku o kanonizaciji neophodni. Uvjeti kanonizacije koje je utvrdio još Sinodin Milaš koji važe u pravoslavlju su iznimno strogi. Iz ovoga što je saopćila naša crkva, to se ne vidi". On ocjenjuje: "Kad se budu oglasili i crkva i svjedoci onda ćemo morati šire o tome progovoriti". On, međutim, podsjeća da je SPC odavno u, kako kaže, brazdi političkih kanonizacija. "Započela je sa kanonizacijom vladike Nikolaja Velimirovića, a to po crkvu po mom dubokom uvjerenju nije dobro. I sveci se stavljaju u funkciji namirivanja nenamirenih historijskih političkih računa. Ratovi kod nas mentalno u glavama generacija traju i nakon njihovog fizičkog završetka. Zato mislim da je ovo politički čin."

Da ima još živih svjedoka zločina sveštenomučenika Slobodana Šiljaka i Milorada Vukojičića i potomaka njihovih žrtava tvrde čelnici većine političkih partija u Pljevljima, predsjedništvo tamnošnjeg SUBNOR-a, kao i mnogi građani Pljevalja. Odmah pošto se SPC obratila Strunjaševa, reagirao je predsjednik općinskog odbora SNP-a Momčilo Vučetić, tvrdeći da svjedoke osobno poznaje. On za kaže: "Odgovorno tvrdim da postoje svjedoci o tim zločinima, među kojima i potomci žrtava. Ja ih poznajem, a vjerujem da neke od njih i vi poznajete. Ne mogu javno da iznosim njihova imena jer ne bih želio nikom da nanosim bol. Tu ima onih čije je majke sliovala trojka svećenika Vukojičića i ne bih želio da ih povrijedim".

Neki od mogućih svjedoka, poput Miše Janketića, glumca čija se majka u pismu Strunjaševe navodi kao jedna od žrtava svećenika Vukojičić, nisu, međutim, bili spremni da o tim zlodjelima govore za novine. "To što je učinila Srpska pravoslavna crkva je toliko amoralan čin da neću sudjelovati u čitavoj ovoj stvari čak ni kao protivnik", samo je kratko prokomentarirao odluku SPC Janketić.

Kanonizacija dva pljevaljska svećenika naišla je na osudu većine političkih stranaka i SUBNOR. Predsjednik pljevaljskog SUBNOR -a Vidoje Despotović kaže: "Od tih devet svećenika dvojicu je strijeljao okupator kao rodoljube, jedan je ubijen od ustaša, a jedan je umro prirodnom smrću. Od preostale četvorice dvojica su stradala u povlačenju ka Sloveniji, dok se Vukojičiću i Šiljaku sudilo kao suradnicima okupatora i zločincima. Ne mogu oni svi u isti koš".


Pismo četničkog komandanta
Nosilac partizanske spomenice Nikola Golubović, umirovljenik iz Beograda, dao je na uvid pismo na 204 pisaćim strojem ispisane stranice koje je 1997. godine dobio od pokojnog Draga Bojovića, jedno vrijeme komandanta četničkog bataljona, a koje potvrđuje zlodjela svećenika Vukojičića.

- Drago, iako četnik, bio je jedan pošten čovjek, to pismo mi je poslao 1997. godine i jedan primjerak pisma je kod mene, a drugi se čuva u Zavičajnom muzeju u Pljevljima. Tokom rata on je spasio izvjestan broj partizana, među njima i Josifa Malovića i njegovu pratnju - svjedoči Golubović.

Dio pisma odnosi se i na Dragov susret i razgovor sa Ljubicom Stojkanović koju su, kako je kasnije saznao, jedne noći iz njene kuće u Pljevljima odveli svećenik Maca i Vojo Kovaljski. ''Drago ja sam osuđena na smrt od četnika u Pljevljima i čekam samo da se pojave Maca, Kovaljski i Bjelica da me odvedu da rade sa mnom Bog zna što i najzad da me zakolju k'o živinče'', prenio je dio razgovora sa Ljubicom, svojom školskom kolegicom, u pismu Goluboviću Drago Bojović. Nekoliko dana nakon tog razgovora, Ljubica je odvedena od kuće i nije se nikad vratila. Drago je prema prvim informacijama mislio da je to uradio Gestapo, dok skoro dva mjeseca kasnije nije saznao da su Ljubicu uhapsili Maca i Kovaljski. To je značilo da su oni izvršili ono što je Ljubica i očekivala jer je nestala zauvijek" naveo je u pismu Bojović, par stranica ranije konstatujući da su među pljevaljskim četnicima " bili i čuveni Božo Bjelica, Vojo Kovaljski i svećenik Vukojičić, zvani Maca".


Odluka Zemaljska komisija Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača
Zemaljska komisija Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je 15. februara 1946. godine na Cetinju da je Milorad Vukojičić, zvani Maca, rodom iz Pljevalja, učestvovao u ubistvu desetoro svojih zemljaka. Dokument o tome, broj 1487, čuva se u Državnom arhivu Crne Gore. Zemaljska komisija je utvrdila da je Vukojičić, sa saučesnicima Vojislavom Kovaljskim i Milisavom Jestrovićem "učestvovao u hapšenju i strijeljanju mirnih građana grada Pljevalja u 1944. godini". U odluci se navodi da je Vukojičić kriv za smrt Dika Stamenića, zemljoradnika, Ljuba Stamenića, automehaničara, Jule Stamenić, domaćice, Ljubice Stojkanović, studenta, Zore Karamatijević, domaćice, Mileve Žugić, domaćice, Savke Matović, domaćice, Miladina Božovića, penzionera, Božane Mišović, domaćice i Živka Kontića, unirovljernika. "Vukojičić je kao četnički dželat u štabu pljevaljske četničke brigade noću između 22. i 23. marta 1944. godine, zajedno sa četnicima Vojislavom Kovaljskim i Milanom Jestrovićem, strijeljao Stamenića Dika, njegovog sina Ljuba i ženu Julu u Pljevljima... Vukojičić je 23. marta 1944. godine u zajednici sa Kovaljskim i Jestrovićem na zvjerski način ubio Miladina Božovića, penzionera iz Pljevalja. Aprila 1944. godine Vukojičić je izvršio hapšenje mirnih domaćica iz Pljevalja, dok su ostali četnici pohapsili Mišović Božanu i Kontić Živka. Iste noći pošto su ih pohapsili, Vukojičić ih je u zajednici sa četničkim dželatima Milanom Jestrovićem, Vojom Kovaljskim i Mišom Radovićem strijeljao kod rijeke Jugoštice u Pljevljima, piše u odluci koju je svećeniktisao predsjednik Komisije Jakša S. Brajović, U odluci se navodi da je Vukojičić počinio djela ratnog zličina i "kao takav je ratni zločinac". O Vukojičićevim zločinima svjedočila je, pored Milijane Dajović i Savete Stojkanović, i Zora Stamenić. "Mog muža i svekra su ubili u potoku više kuće i ostavili nesahranjene, dok su svekrvu zakopali u đubretu", stoji u svjedočenju Zore Stamenić. Jestrović i Kovaljski, koji su sačinjavali zloglasnu četničku trojku sa Vukojičićem, također su okrivljeni za ubojstva civila. Jestrović za devet, a Kovaljski za osam ubojstava. Prema podacima zemaljske komisije, Kovaljski je do jula 1943. bio politički komesar partizanskog bataljona, kada se zajedno sa svojim komandantom Milovanom Planićem i Božom Milićem predao četnicima Milutina Jelovca. Njima je postavljen uvjet da ubiju nekoga od partizana, što su oni i učinili. Iz zasjede su likvidirali Jezda Lovrića, komesara Treće krajiške brigade.

Uz Vukojičića je istovremeno za sveštenomučenika proglašen i Slobodan Šiljak, koji je takođe po mnogim svjedočenjima okrvavio ruke tokom Drugog svjetskog rata. To je prva otkrila Pljevljanka Milosava Strunjaš, u otvorenom pismu Sinodu Srpske pravoslavne crkve. Crkva, međutim, na to nije reagovala, ali jesu boračke organizacije, političke partije, nevladine organizacije... Milosava Strunjaš tvrdi da je još prošle godine, kada je čula ko će biti proglašen za sveca, poslala pismo i vladici Filaretu u kojem ge obavještava da se priprema kanonizacija i ratnih zločinaca. Šiljak je, prema njenim tvrdnjama, kriv za smrt njenog oca Ratka Cerovića, Šiljkovog komšiju i kuma, koji je bio uključen u pripremanje Trinaestojulskog ustanka. Zbog raznih nedjela, Šiljak je strijeljan 1943. godine.