Mediji i realnost

Jagoda Radojčić

Posao mi je da budem dobro informirana o svemu što se događa u jugoistočnog Evropi. Za to me plaćaju. Svakodnevno se vijesti iz 16 agencija, nekoliko desetina regionalnih medija, stotinjak portala i brojnih drugih pritoka slijevaju u moju glavu, tamo se neko vrijeme krčkaju, povezuju, odbacuju, brišu. Naučila sam već u prvim mjesecima mog posla kako je od nekoliko stotina vijesti što ih tokom jednog dana produciraju u regiji, 98 posto totalno irelevantno. Riječ je o bezveznim zanimljivostima, usputnim kuriozitetima, kontroverzama i sporadičnim opaskama koje će potrajati najdulje 1 dan, a potom će nestati u močvari besmislica čekajući novog novinara da ih ponovno otkrije. Dakako da se ne mogu sve objavljene informacije svrstati u kategoriju besmislica. Ima tu i sasvim drugačijih. Postoje, recimo, vijesti koje nikad neće biti objavljene, ima i takvih koje će biti objavljene samo u susjednim državama, ali nikad, doslovce – NIKAD, neće ugledati svjetlost dana u državi u kojoj su nastale. Nađe se tu i cenzuriranih vijesti, i manje-više uspješno prikrivene propagande, i nepodobnih, i smišljenih zločestih opačina, i plaćenih vijesti i onih skroz-na-skroz izmaštanih koje nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću. Imamo i vijesti rezerviranih isključivo za opskurne Internet portale, pa pornografskih vijesti, ili vijesti namijenjenih samo jednom čovjeku, a ne treba smetnuti s uma ni mnoštvo prigodno-lažnih vijesti puštenih u orbitu kako bi polučile određene rezultate u svijetu realnosti (kad čovjek danas, primjerice, pogleda sva ona ''istraživanja popularnosti kandidata'' rađena uoči prošlih izbora i usporedi ih sa stvarnim izbornim rezultatima, postane mu jasno da je riječ o notornim muljažama smišljenim u promidžbene svrhe). Na kraju čovjek prije ili kasnije dospije do duhovnog sazrijevanja kad napokon shvati da su vijesti roba, jednako kao što su to cipele, stolice, kruh i mlijeko, cement. A znamo, nitko ništa ne proizvodi badava. Sve je tržište. Nema džabe ni u stare babe.

Temeljni postulat suvremenog tragača za istinom koji svakodnevno kopajući po medijskom talogu ispire poneki grumenčić istine glasi: medijske informacije su celofan za zamatanje propagandne poruke. Ako tragač ne može isprva otkriti promidžbu ili financijski interes u nekoj vijesti, to samo znači da nije dovoljno prekapao. Propaganda i novac su svakako tu, samo se treba dodatno potruditi. Da bi se promidžba što bolje plasirala mora biti umotana u atraktivni celofan koji čine zanimljive vijesti. Zanimljivost je ključ. Informacija koja udovoljava ovom temeljnom kriteriju mora biti izvrnuta, čudna, neobična, atipična i bizarna pa hodanje bez gaća neke medijske trudbenice potiskuje u drugi plan izračun pada nacionalnog BDP-a. No, što ako vijest sama po sebi nije zanimljiva? Primjerice, kad neki dužnosnik monotono nabraja nizove sasvim neatraktivnih brojki, kad znanstvenik nevjerojatno dosadnog života otkrije nešto važno, ili kad neka tvornica fenomenalno radi, plaća redovito pristojbe, izvoz raste.... Na žalost medijskih djelatnika, niti su svi dužnosnici zanimljivi kao Severina, niti svi znanstvenici medijski atraktivni kao Simonica.

Upravo tu, na toj točki, počinje umješnost i kreativna dovitljivost novinara. Dosadni dužnosnik uz nekoliko sigurnih poteza kistom novinarskih profesionalaca postaje lupež mitskih razmjera što je, priznat ćete, medijski puno zanimljivije, ili pak ženidbeni varalica, a neatraktivan znanstvenik se učas transformira u prevaranta sklonog dječačićima. Čak su i političari prihvatili nova pravila igre pa su se počeli javno skidati, povjeravati se novinarima-istraživačima o tajnama svojih ložnioca, a svoje političke istupe garnirati medijski pamtljivim detaljima: donose u sabor lutkice hobotnica, ili kruh i mlijeko, kako bi bar na trenutak na sebe privukli pažnju medijskih trudbenika. Nekad, u prethistorijskim vremenima trijasa, jure i krede, mediji su obično pratili život: nešto bi se najprije dogodilo, a potom bi novinari o tome manje ili više uspješno izvještavali. A onda su se stvari promijenile, pa je sjeverni pol postao južnim i obrnuto: danas se najprije objave vijesti, a one potom tržišnom logikom kreiraju djelić nove realnosti. Budući da konzumentima informacije nakon nekog vremena postaju dosadne, novinari poput nekad literata, smišljaju stalno iznova nove vijesti-celofane, za umatanje novih propagandnih poruka, koje vremenom stječu novu, sasvim vampirsku stvarnost, koja zasad koegzistira sa svijetom realnosti. Zasad.

<<<<< back