Još nema kazne za srpske zločine

Adriatik Kelmendi

Srpski zločin* na Kosovu, može se reći danas kada se navršava 12 godina od završetka rata, ni približno nije dobio zasluženu kaznu. Bez obzira na brojne dokaze i činjenice koji na direktan način ukazuju na individualnu ili komandnu odgovornost na stotine ljudi uključenih u ubojstva, silovanja, ranjavanja, protjerivanja i uništavanja imovine i vjerskih ili etničkih objekata. Istraživanjem i kažnjavanjem svih tih zločina ne bavi se ni Međunarodni sud u Hagu kao ni ostali međunarodni organi, ali ni lokalni sudovi i međunarodne institucije na Kosovu - pa ni Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu. Ove institucije činile su tek poneki mali korak ka pravdi, što svakako treba pozdraviti ali, s druge strane, imajući u vidu ukupne rezultate, ishod je - neuspjeh. Štoviše – i to je ponekad još bolnije od nekažnjavanja - tokom svih ovih godina stvorena je veoma čudna ali i štetna navika da se o tim zločinima i ne priča puno, uz lakonski izgovor da oživljavanje ratnih rana može naškoditi pomirenju srpskog i albanskog naroda.

Takvom stavu uvijek su se suprotstavljali on koji su, nažalost uvijek u manjini, tvrdili da ukoliko se ne govori o zločinima, ako se zločinci ne osude, postoji opasnost da se ti zločini zaborave kao da nikad nisu ni izvršeni. Zbog toga čak i oni koji bi trebalo da se osjećaju krivim za ove zločine nalaze opravdanje i olakšanje u zaboravu, dok oni koji su žrtve stječu utisak da njihovim patnjama nema kraja jer nikog nije briga, osim ako ne uzmu pravdu u svoje ruke. Oklijevanje, strah, kalkulacija, nemar, besmislena neodgovornost - relativizacija zločina, u svakom slučaju. Masakr u Račku, i s time se većina slaže, bio je konačni okidač za odluku o intervenciji međunarodne zajednice kako bi se zaustavio zločinački poduhvat režima u Beogradu usmjeren protiv albanskih civila, a što je nakon bombardiranja dovelo i do oslobađanja Kosova. Pa ipak, iako je ovaj masakr skrenuo pažnju svjetske javnosti na zločine koji su vršeni na tlu Evrope - prošao je nekažnjeno.

Najprije, paradoksalno je da je u optužnici protiv Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom Račak definiran kao jedini zločin koje su srpske snage počinile na Kosovu u periodu pre 24. marta 1999, kada je počela akcija NATO. Čak i u tom slučaju, a s obzirom na to da je balkanski krvnik preminuo u svojoj ćeliji u Sheveningenu, za masakr u kojem je stradalo 45 civila nisu kažnjeni ni naredbodavci ni izvršioci na terenu. Političke strukture koje su planirale i organizirale zločin, kao i one zadužene za izvršenje – veoma su dobro poznate. Na čelu ove operacije bio je general srpske policije, Goran Radosavljević - Guri, komandant antiterorističke Operativne grupe. Ozloglašeni general, odgovoran za masakr koji je probudio globalnu savjest i uveo 19 zemalja u rat, ne samo da nije označen kao odgovoran za izvršene zločine, već je unaprijeđen. Komandant masakra u Račku imenovan je 2001. za prvog komandanta srpske Žandarmerije a, što je još veća ironija, 2003. godine je imenovan za komandanta odreda od hiljadu pripadnika srpskih snaga u Afganistanu, u suradnji sa SAD.

Na kraju, Kamen je napustio policiju i učlanio se u Srpsku naprednu stranku, pa se ne treba čuditi ako se sutra nađe u ulozi, recimo, ministra unutrašnjih poslova ili zamjenika premijera. S obzirom da ove pozicije u aktualnoj ”demokratskoj” vladi Srbije drži nekadašnji portparol Slobodana Miloševića u vrijeme kada su se na Kosovu vršili zločini, Ivica Dačić, što dovoljno govori o nekažnjivosti zločina u Srbiji. Međutim, masakr u Račku imao je tu sreću (kakav glup kontekst za riječ ”sreća” kada pričamo o nesreći) da se ipak nađe u nekonkretiziranoj optužnici protiv Miloševića, budući da zločini koji su izvršeni pre NATO bombardiranja nisu ni bili predmet neke optužnice, bilo kad, bilo kog suda, ni na Kosovu, ni u Srbiji, ni u Hagu. Da li bi neko trebalo da snosi odgovornost za oko 2000 albanskih civila koji su ubijeni i za hiljade drugih koji su raseljeni unutar i van zemlje pre nego što je pala prva bomba Alijanse? Do dana današnjeg niko se ozbiljno nije pozabavio ovom temom, kao da je riječ o 2000 mrava a ne ljudi. Dobro se zna tko je i kako predvodio, recimo, napad na porodicu Jašari u Prekazu, 5. marta 2008, u kojem je ubijeno 50 ljudi.

Čak je jedan izvještaj MUP-a Srbije o ovom masakru predstavljen i usvojen tokom sjednice vlade Srbije u Beogradu 11. marta, samo šest dana posle zločina, sa obrazloženjima o operaciji, ne obraćajući uopće pažnju da su tokom tog napada ubijena predškolska deca i žene. Nikad se niko nije potrudio da zatraži pravdu za ovaj zločin, isto kao ni za likvidaciju deset muškaraca iz porodice Ahmeti, i to ne konvencionalnim oružjem već tvrdim predmetima, nekoliko dana ranije u Likošanu. Isto važi i za mnoge druge masakre nad civilima pre bombardiranja u selima kao što su Ljubenić, Dečane, Glođan, Abri, Rogova, Rezala, Ćirez, Mališevo, itd. Niko nije kažnjen, niko nije osuđen – unatoč činjenici da je već objavljen priličan broj izvještaja koji jasno ukazuju na srpske policijske, vojne i paravojne strukture umiješane u sve te zločine. Dobar primjer može se naći u knjizi koju je objavio Human Rights Watch ”Po zapovijesti: Ratni zločini na Kosovu”.

Postoji još jedno pitanje o kojem se nikad nije diskutiralo a tiče se istrage i kažnjavanja odgovornih za zločine izvršene na Kosovu tokom NATO bombardiranja. Dobro je poznato da je Milošević proglasio je ratno stanje kada su počele zračne akcije protiv tadašnje Jugoslavije. Od tog trenutka mnoge dotadašnje civilne pozicije u državnim strukturama dobile su vojne ovlasti, uključujući i općinske jedinice Kosova. Tako se, primjerice, svaki kosovski gradonačelnik ili predsjednik općine odjednom našao na čelu ”kriznog štaba”, u ratnoj hijerarhiji i sa jasnim obavezama prema vojnim strukturama. Ova računica ukazuje da direktno odgovornih za zločine izvršene tokom ratnog stanja, od 24. marta do 12. juna 1999, ima na hiljade. U okviru jasne hijerarhije, sledi da su ovi ljudi planirali, organizirali, izvršili i nadgledali izvršenje - prema različitim statistikama međunarodnih institucija - ubojstvo više od 12 hiljada albanskih civila, silovanje više hiljada žena, ranjavanje više hiljada ljudi, nasilno protjerivanje oko milion civila, nezakonito hapšenje i izolaciju još nekoliko hiljada, razaranje oko 120 hiljada domaćinstava, paljenje oko 200 džamija i oko 500 kula, i još niz drugih kriminalnih djela. Koliko je ljudi odgovaralo za to? Ukupan broj se kreće oko stotine a trebalo bi se mjeriti hiljadama, s obzirom na broj onih koji su imali direktnu, službenu odgovornost.

Svakako treba pozdraviti i korake koje je poduzelo Specijalno tužilaštvo u Beogradu za ratne zločine, koje je pokrenulo procedure protiv osumnjičenih za masakre u Suvoj Reci, Celini i Ćuški, ali zar je to dovoljno? Zločini u ovim mjestima ne predstavljaju ni jedan posto užasnih djela izvršenih na Kosovu. Osim toga, Beograd je do sada jasno pokazao da velike igrače - kao što su Milošević, Karadžić ili Mladić - hapsi i predaje pravdi tek pošto pritisak međunarodne zajednice postane neizdrživ, uz obećanje o nagradi, pa sve liči na seriju sa puno epizoda koje se stalno ponavljaju. Činjenica je da su zločine vršile sve zaraćene strane u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i kosovske Albance. Ne zastupam samo jednu stranu - i sam sam mnogo puta pisao i pričao o zločinima koje su počinili Albanci, i sam doprinoseći dojmu da smo se više bavili albanskim zločinima nego onima koji su orkestrirani iz Beograda.

Međutim, ovom prilikom, povodom godišnjice završetka užasnog rata na Kosovu, moja tema su srpski zločini. Vjerujem da mi niko ne može poreći pravo da postavim pitanje o odgovornosti za zločine punih 12 godina kasnije – bar s obzirom na činjenice i cifre koje govore same za sebe – kao i o odgovornosti za nekažnjivost tih zločina. I da, bez nedoumice, konstatiram da između samog vršenja zločina na Kosovu i njihovog nekažnjavanja postoji neprekinuta nit odgovornosti – inicirana u ime ”srpstva”, baš kao i dugogodišnji sukob na Kosovu. Kako se pokazalo, ta odgovornost je i dan danas, nažalost, ostala nekažnjena.

* Pod sintagmom ”srpski zločin” podrazumijevam zločin koji je ideologiziran, inspiriran, planiran, organiziran i izvršen od strane Srba u ime ”srpstva”, a nikako kao kolektivni zločin srpskog naroda, budući da smatram da tako nešto ne postoji.