Osobna odgovornost pod diktaturom

Hannah Arendt

Moram vas zamoliti da izraz 'osobna odgovornost' shvatite kao suprotnost političkoj odgovornosti koju svaka vlast preuzima za djela i nedjela svojih prethodnika, a svaki narod za djela i nedjela iz svoje prošlosti. Čovjek koji na sebe preuzima političku odgovornost uvijek će doći do točke na kojoj će kazati:

Vrijeme je iz zgloba ispalo. Prokleta šala ta,
Što sam se rodio da ga namještam upravo ja!

Ali, ovdje neću govoriti o toj vrsti odgovornosti. Ona, strogo uzevši, nije osobna, a samo metaforički možemo reći da osjećamo krivicu za grijehe naših očeva, našeg naroda ili čovječanstva, tj. za djela i nedjela koja nismo sami počinili. Govoreći s moralnog aspekta, jednako je pogrešno osjećati krivicu za nešto što nismo učinili kao i ne osjećati nikakvu krivicu ako smo za nešto doista krivi. Uvijek sam smatrala vrhuncem moralne konfuzije to što su u poslijeratnoj Njemačkoj oni koji su osobno bili potpuno nevini uvjeravali jedni druge, ali i čitav svijet, koliko su krivi, dok je među zločincima tek rijetko tko bio spreman izraziti makar i najblaže kajanje. Ne postoji ni kolektivna krivica ni kolektivna nevinost. Ti izrazi imaju smisla samo ako ih primijenimo na jedinke.

Ove relativno jednostavne stvari postale su komplicirane zbog nečega što ću nazvati 'teorijom šarafa'. Kad opisujemo neki politički sustav (njegovo funkcioniranje, odnose između raznih ogranaka vlasti, rad ogromnog birokratskog stroja, ustroj komandiranja), tada o svim osobama koje taj sustav koristi neizbježno govorimo kao o dužnosnicima, dakle kao o šarafima i zupčanicima zahvaljujući kojima se administracija održava u pogonu. Svaki šaraf, tj. svaka jedinka, mora biti zamjenljiva bez izmjene sustava, i to je pretpostavka svakog birokratskog sustava, svih javnih službi, zapravo svih djelatnosti. Ali, pitanje osobne odgovornosti onih koji tu rade je sporedno. Ono što su svi optuženi na poslijeratnim suđenjima govorili u svoju obranu, ovdje je doista točno: «da to nisam uradio ja, mogao je i učinio bi to bi netko drugi».

Kada sam otišla u Jeruzalem pratiti Eichmannovo suđenje, smatrala sam da je velika prednost sudske procedure u tome što u njoj nema mjesta ni za kakve šarafe, i što zbog toga na sva ta pitanja moramo (po)gledati iz drukčijeg kuta. Naravno, moglo se predvidjeti da će obrana ići u tom pravcu (Eichmann je bio samo 'sitan šaraf'), bilo je vjerojatno da će i sam optuženi svoju obranu usmjeravati u tom smjeru, što je on donekle i učinio, ali da će optužba od njega pokušati napraviti najveći šaraf, gori i značajniji od Hitlera, to je predstavljalo sasvim neočekivan kuriozitet. Suci su učinili ono što je bilo ispravno i primjereno: odbacile su čitavu ideju u cijelosti. Uzgred budi rečeno, to sam, bez obzira na sve optužbe i pohvale, učinila i ja. Jer, kao što su suci nastojali istaknuti, u sudnici, na optuženičkoj klupi, ne sjedi ni sustav, ni povijest ili neki povijesni trend, nikakav 'izam', primjerice antisemitizam, već samo jedan čovjek. A ukoliko je taj čovjek nekim slučajem dužnosnik, on je optužen upravo zato što je i dužnosnik samo ljudsko biće, kome se, kao takvom, sudi. Stoga je pitanje koje sud upućuje optuženom slijedeće: da li ste vi, ta i ta jedinka, s imenom, datumom i mjestom rođenja, jedinstven, prema tome nezamjenljiv, počinili zločin za koji ste optuženi, i zašto ste to učinili? Ukoliko optuženi odgovori: «To nisam učinio ja kao osoba, ja nisam posjedovao ni volju ni moć da učinim bilo što na svoju ruku, ja sam bio običan šaraf, bio sam zamjenljiv, svako bi na mom mjestu učinio isto, a to što sam pred ovim sudom ja, puka je slučajnost», taj odgovor će biti proglašen nebitnim. Jer na odgovor: «To nisam učinio ja već sustav u kojem sam ja bio samo jedan šaraf», sud odmah postavlja slijedeće pitanje: «A zašto ste postali šaraf i pod tim uvjetima nastavili da to budete?» Ako bi optuženom bilo dozvoljeno da se o svoj krivici ili nevinosti izjasni kao predstavnik sustava, on bi doista postao 'žrtveni jarac'.

U svim poslijeratnim sudskim procesima sudovi insistiraju na tome da optuženi nisu smjeli pristati učestvovati u zločinima koje je ozakonila njihova vlast, i to neučestvovanje, uzeto kao pravno mjerilo ispravnog i pogrešnog, stvara znatne teškoće upravo glede pitanja odgovornosti. Jer, suština je da su učešće u zločinima, dakle pravnu i moralnu odgovornost, mogli izbjeći samo oni koji su se potpuno povukli iz javnog života, samo oni koji su odbili bilo kakvu političku odgovornost. U uzavreloj raspravi o moralnim pitanjima koja se vodi otkako je poražena nacistička Njemačka i otkako je utvrđeno da su svi slojevi društva javno i u potpunosti sudjelovali u zločinima, to jest da je došlo do totalnog kolapsa normalnih moralnih standarda, slijedeći argument se koristi u bezbroj varijacija: mi koji se danas pojavljujemo kao krivci zapravo smo ostali u službi da bismo spriječili još gore stvari. Samo oni koji su ostali u sustavu imali su priliku nešto olakšati i da pomoći bar nekim ljudima. Mi smo đavolu dali njegovo ne prodavši mu dušu, dok su oni koji nisu uradili ništa izbjegli svaku odgovornost i mislili samo na sebe i na spas svojih dragocjenih duša. Taj argument, politički govoreći, mogao bi imati smisla da je Hitlerov režim bio zbačen, ili da je to bar pokušano, u vrlo ranoj fazi njegovog postojanja. Međutim, ljudi koji ovako govore nisu bili nikakvi zavjerenici - uspješni ili neuspješni. To su po pravilu državni činovnici bez čijeg stručnog znanja ne bi mogli opstati ni Hitlerov režim ni Adenauerova vlada.

Za razliku od pravne odgovornosti, problem osobne ili moralne odgovornosti javlja se samo u vezi s onima koji nisu bili uvjereni pristaše režima. U ovom konkretnom slučaju, čak je i to jednostavno pitanje postalo nejasno, jer, kada je najzad došao dan obračuna, pokazalo se da uvjerenih pristaša uopće nije bilo. Iako je to laž, nevolja je što to nije ni obična ni potpuna laž. Jer, ono što je u ranoj etapi počelo s politički neutralnim ljudima, u završnim je važilo za članove partije, pa čak i za elitne formacije SS-a. Čak je i u Trećem Reichu bilo malo ljudi koji su dušom i srcem prihvatili kasnije zločine režima, ali ih je bilo mnogo koji su unatoč tome bili sasvim spremni da ih počine. A sada svaki od njih, gdje god da je bio i što god da je učinio, tvrdi da su oni koji su se pod bilo kakvim izgovorom povukli u privatan život, odabrali lakši put, put bez odgovornosti.

U njihovom moralnom pravdanju istaknutu ulogu igra argument manjeg zla. Ako ste suočeni s dva zla, tako se tvrdi, vaša je dužnost da se opredijelite za manje, dok je odbijanje da se napravi izbor neodgovorno. Oduvijek je slabost tog argumenta bila u tome što oni koji biraju manje zlo brzo zaboravljaju da su ipak izabrali zlo. Budući da je zlo Trećeg Reicha na kraju bilo tako monstruozno da se ni uz pomoć najneobuzdanije uobrazilje nije moglo nazvati 'manjim', moglo se pretpostaviti da će ovog puta taj argument definitivno otpasti. Začudo, to se nije dogodilo. Štoviše, ako pogledamo tehnike totalitarne vlasti, očigledno je da se na argument manjeg zla ne pozivaju samo oni koji ne pripadaju vladajućoj eliti, već da je to jedan od mehanizama ugrađenih u mašineriju terora i zločina. Prihvaćanje manjeg zla svjesno se koristi u pripremanju državnih činovnika, ali i cjelokupnog stanovništva, za prihvaćanje zla kao takvog. Navest ću samo jedan primjer: istrebljivanju Židova prethodilo je postepeno uvođenje antižidovskih mjera. Svaka je bila usvojena jer bi odbijanje suradnje stvari učinilo gorim, sve dok nije dostignuta faza kad se ništa gore nije ni moglo dogoditi. Vidimo koliko je ljudski duh nespreman da se suoči s realnošću koja je na ovaj ili onaj način u totalnoj suprotnosti s njegovim referentnim okvirom. Nažalost, izgleda da je uvjetovati ljudsko ponašanje i natjerati ljude da se vladaju na najmanje očekivan i najužasniji način, mnogo lakše nego bilo koga uvjeriti da nešto nauči iz iskustva, tj. da počne misliti i suditi umjesto primjenjivati kategorije i formule koje su duboko ukorijenjene u našem duhu, ali čiji je iskustveni temelj odavno zaboravljen i čija uvjerljivost leži samo u njihovoj intelektualnoj dosljednosti, a ne u tome što odgovaraju stvarnim događajima.

Da bih pojasnila tu nevolju prosudbe kad ne postoji mogućnost nalaženja potpore u primjeni generalno usvojenih pravila, prebacit ću se s moralnih na pravne standarde zato što su oni uglavnom bolje definirani. Na suđenjima ratnim zločincima i u raspravama o osobnoj odgovornosti, optuženi i njihovi branitelji koristili su tvrdnju kako su ti zločini bili 'djela države', ili da su počinjeni po naredbi pretpostavljenih. Te dvije kategorije ne smiju se brkati. Pravno gledano, naređenja pretpostavljenih spadaju u sferu pravosuđa, dok se djela države u potpunosti nalaze izvan pravnog okvira. Smatra se da su to suverena djela nad kojima jurisdikciju nema nijedan sud. Teorija koja stoji iza 'djel a države' tvrdi kako suverena vlast u izuzetnim okolnostima može biti primorana upotrijebiti zločinačka sredstva zato što su u pitanje dovedeni njeni temelji - njeno postojanje ili održanje njene moći. Tom teorijom se djelo države prešutno poistovjećuje sa 'zločinom' koji je neki pojedinac primoran počiniti u samoobrani, tj. s činom koji također može proći nekažnjen zbog izuzetnih okolnosti, onda kada je u pitanju sam život. Ovaj argument se na zločine totalitarne vlasti i njenih slugu ne može primijeniti ne samo zato što te zločine nije potakla nekakva nužnost. Naprotiv, moglo bi se vrlo argumentirano tvrditi da bi nacistički režim mogao opstati, pa možda i dobiti rat, da nije počinio ove zločine. Ni politička teorija državnog razloga, ni pravni koncept državnih djela nisu predvidjeli totalno izopačenje legalnosti. U slučaju Hitlerovog režima, jedva da je postojalo ijedno djelo države koje, prema normalnim mjerilima, nije bilo zločinačko. Stoga održanju vlasti više nije trebao poslužiti neki zločinački postupak, kao izuzetak od pravila, već su, obrnuto, povremeni ne-zločinački postupci, kao što je bilo Himlerovo naređenje privremenog obustavljanja programa istrebljenja, predstavljali izuzetke od 'zakona zemlje', odnosno ustupke učinjene iz krajnje nužde.

Slično tome, neadekvatan je i argument o 'naređenjima pretpostavljenih', kao i kontraargument sudaca da ona ne predstavljaju nikakvo opravdanje. Pretpostavka je da naređenja normalno nisu zločinačka i da se upravo zato od onoga tko ih prima može očekivati da će prepoznati zločinačku prirodu nekog konkretnog naređenja, primjerice, u slučaju časnika koji poludi i naredi da se puca na druge časnike, ili u slučaju zlostavljanja ili ubijanja ratnih zarobljenika, itd. Pravnim jezikom rečeno «…da bi izvršitelj odbio naređenje, ono mora biti 'očigledno nezakonito' Nezakonitost se mora vijoriti poput crne zastave, kao upozorenje na kojem piše 'Zabranjeno'. Drugim riječima, što se tiče čovjeka koji mora odlučiti hoće li poslušati ili ne, naređenje mora biti jasno obilježeno kao izuzetak, a nevolja je u tome što se u totalitarnim režimima, a posebno tijekom posljednjih godina Hitlerovog režima, to obilježje nedvosmisleno odnosilo na ne-zločinačka naređenja».

Riječi koje sam citirala potiču iz presude jednog izraelskog vojnog suda koji je, više nego većina drugih sudova na svijetu, bio svjestan teškoća vezanih uz imenicu 'zakonitost', s obzirom na otvorenu, i, ako se tako može reći, ozakonjeno zločinačku prirodu hitlerovske Njemačke. Sud je stoga otišao dalje od uobičajenih fraza da «osjećanje zakonitosti leži duboko u savjesti svakog čovjeka, čak i onog koji ne poznaje zakone», i progovorio o «nezakonitosti koja bode oči i cijepa srce, pod uvjetom da oko nije slijepo, a srce okamenjeno i iskvareno», što je sve vrlo lijepo, ali, bojim se, nedovoljno kad se dosegne kritična točka. Jer u tim slučajevima, ljudi koji su počinili zlo odlično su poznavali slovo i duh zakona zemlje u kojoj su živjeli, a danas, kada su pozvani na odgovornost, od njih tražimo 'osjećaj zakonitosti' koji će opovrgnuti zakon zemlje i njihovo poznavanje tog zakona.

Da bi se pod takvim okolnostima uočila 'nezakonitost', potrebno je mnogo više od oka koje nije slijepo i srca koje nije okamenjeno i iskvareno. Ti ljudi su djelovali u uvjetima u kojima je svaki moralni čin bio nezakonit, dok je svaki zakonit čin bio zločin. Stoga prilično optimističko shvaćanje ljudske prirode, koje se tako jasno probija iz presude sudaca jeruzalemskog i drugih poslijeratnih procesa, polazi od toga da postoji nekakva nezavisna ljudska sposobnost koju ne podupiru ni zakon ni javno mnijenje, sposobnost da se uvijek iznova i potpuno spontano sudi o svakom djelu i svakoj namjeri. Možda doista posjedujemo tu sposobnost i možda smo zakonodavci, svatko po sebi, kad god djelujemo, ali suci nisu mislile na to. Usprkos njihovoj retorici, oni su mislili samo to da je osjećanje za te stvari u nas usađivano toliko stoljeća, da ono nije moglo iznenada nestati. To je, po mom mišljenju, sumnjivo i s obzirom na dokaze kojima raspolažemo, i s obzirom na činjenicu da su iz godine u godinu 'nezakonita 'naređenja ('order') sledila jedno za drugim, i da nijedno nije nasumce tražilo bilo kakve međusobno nepovezane zločine, već da se njima, sasvim dosljedno i brižljivo, gradio tzv. 'novi poredak' ('new order'). A taj novi poredak je bio upravo to što kaže «bio je ne samo jezivo nov, već također, i iznad svega, poredak ».

Rasprostranjena ideja da se ovdje radi o običnoj bandi kriminalaca koji će zavjerenički počiniti bilo koji zločin sasvim je pogrešna. Točno je da je u elitnim organizacijama nacističkog pokreta postojao broj kriminalaca koji je znao varirati, i još veći broj ljudi krivih za zvjerstva. Ali, zvjerstva nisu bila propisana, i, što je još važnije, iako su uglavnom tolerirana, ona zapravo nisu bila dozvoljena, baš kao što nije bila dozvoljena ni krađa ili primanje mita. Podjednako pogrešna je i ideja da ovdje imamo posla s erupcijom modernog nihilizma, ukoliko nihilistički kredo 'sve je dozvoljeno' shvatimo u njegovom 19-stoljetnom smislu. Lakoća s kojom se savjest mogla umiriti djelomično je direktna posljedica činjenice da upravo 'nije sve dozvoljeno'.

Jer, do moralne poante ove ovog problema ne dolazi se korištenjem riječi 'genocid' ili prebrojavanjem milijuna žrtava - istrebljenja čitavih naroda bilo je i u antici i u modernim kolonizatorskim osvajanjima. Do nje se stiže tek kada shvatimo kako se ono dogodilo u okviru jednog pravnog poretka, a da je zaglavni kamen tog 'novog zakona' bila naredba 'Ubij', i to ne svog neprijatelja, već nevine ljude koji nisu bili čak ni potencijalno opasni, 'Ubij' ne zbog nužnosti, već protivno svim vojnim i utilitarnim razlozima. Program ubijanja trebao je biti okončan tek pronalaženjem i posljednjeg Židova na svijetu, i on nije imao nikakve veze s ratom, osim utoliko što je Hitler mislio da mu je rat potreban kao dimna zavjesa za nevojničke operacije ubijanja. Planirano je bilo da se te operacije u vrijeme mira nastave u još grandioznijem opsegu. A ta djela nisu počinili odmetnici od zakona, čudovišta i ludi sadisti, nego najuvaženiji pripadnici jednog uvaženog društva koji najčešće nisu ni vjerovali u 'firerove riječi', riječi koje su imale snagu zakona.


'Medicinski problem'

Možda je najbolji dokaz, ako je dokaz još uvijek potreban, za to do koje mjere je čitav narod, bez obzira na partijsku pripadnost i direktnu angažiranost, vjerovao u novi poredak stvari samo zato što su stvari doista tako stajale, nevjerojatna primjedba koju je na suđenju u Jeruzalemu dva puta izrekao Eichmannov advokat, čovjek koji nikada nije bio član nacističke partije. On je, naime, rekao da je to što se događalo u Aushwitzu i drugim logorima za istrebljenje bio 'medicinski problem'. Bilo je to kao da se moral, upravo u trenutku svoje propasti unutar jednog starog, visokociviliziranog naroda, prikazao u svom izvornom značenju, kao skup mores , kao skup navika i pravila ponašanja koji se mogu zamijeniti nekim drugim s onoliko muke koliko je potrebno da se promijeni ponašanje nekog naroda za trpezom.

Sada mi dozvolite postavljanje dva pitanja: prvo, po čemu su se razlikovali oni malobrojni koji, bez obzira na životni položaj, nisu kolaborirali, koji su odbili učestvovati u javnom životu, iako se nisu ni mogli ni htjeli pobuniti? I drugo, ako se slažemo da oni koji jesu služili, bez obzira na rang i ovlaštenja, nisu čudovišta, što je to što ih je nagnalo da se ponašaju tako kako su se ponašali, i kojim su moralnim, ne pravnim, razlozima pravdali svoje ponašanje poslije poraza režima i sloma 'novog poretka' i njegovog novog sustava vrijednosti? Odgovor na prvo pitanje je relativno jednostavan. Oni koji nisu učestvovali, oni koje je većina smatrala neodgovornim, bili su jedini koji su se odvažili prosuđivati za sebe. Za to su bili sposobni ne zbog toga što su raspolagali boljim sustavom vrijednosti, ili zato što su stara mjerila ispravnog i pogrešnog i dalje bila čvrsto ukorijenjena u njihovom duhu i savjesti, već, po mom mišljenju, zato što njihova savjest nije funkcionirala na taj, tako reći, automatski način - kao da raspolažemo nekakvim skupom naučenih ili urođenih pravila koja primjenjujemo na svaki pojedinačni slučaj onda kad se on pojavi, tako da su svako novo iskustvo ili situacija unaprijed prosuđeni, a na nama je samo da primijenimo ono što smo stekli ili naučili. Mislim da je njihov kriterij bio drugačiji: oni su sebi postavili pitanje hoće li, ako učine izvjesna djela, moći živjeti pomireni sa sobom, i odlučili da je bolje ne činiti ništa, ne zato što će svijet zbog toga postati bolji, već zato što je to bio jedini uvjet da i dalje žive sa samima sobom. Također, to je razlog što su birali smrt onda kada su bili primorani učestvovati. Pojednostavljeno rečeno, oni su odbijali ubijati ne toliko zbog toga što su se čvrsto držali zapovjedi 'Ne ubij', koliko zbog toga što nisu htjeli živjeti zajedno s ubojicom - samim sobom.

Pretpostavka za ovu vrstu suđenja nije visoko razvijena inteligencija ili istančano poznavanje moralnih pitanja. To je samo navika da iskreno živimo sa sobom, tj. da učestvujemo u onom bezglasnom dijalogu sa samim sobom koji od Sokrata i Platona uobičajeno zovemo mišljenjem. Ta vrsta mišljenja, iako se nalazi u korijenu svakog filozofskog mišljenja, nije tehnička i ne bavi se teoretskim problemima. Crta podjele između onih koji sude i onih koji to ne čine prelazi sve društvene, kulturne ili obrazovne razlike. U tom smislu, potpuni moralni kolaps ljudi iz uvaženog društva pod hitlerovskim režimom može nas poučiti da u takvim okolnostima oni u koje se možemo pouzdati nisu oni koji poštuju vrijednosti i čvrsto se drže moralnih normi i standarda. Danas znamo da se sve to može promijeniti preko noći, a sve što tada preostaje je navika da se čvrsto držimo bilo čega. Mnogo će pouzdaniji biti sumnjala i skeptici, ne zato što je skepticizam dobar a sumnja blagotvorna, već zato što su oni navikli da prouče svaku stvar i donesu vlastite odluke. Od svih, najbolji će biti oni koji znaju da smo dok god živimo, ma što se dogodilo, osuđeni na to da živimo sa sobom.


Nemoć kao valjano opravdanje

Ali što ćemo s prigovorom o neodgovornosti koji se upućuje malobrojnim ljudima koji su oprali ruke od onoga što se dešavalo oko njih? Mislim da ćemo morati priznati da postoje ekstremne situacije u kojima se odgovornost za svijet, a ona je prvenstveno politička, ne može preuzeti zato što politička odgovornost uvijek pretpostavlja bar minimum političke moći. Mislim da potpuna nemoć predstavlja valjano opravdanje. To će postati nešto jasnije kad se okrenemo mom drugom pitanju, tj. onima koji jesu učestvovali i moralnim razlozima koje su koristili da bi se opravdali. Argumentacija je uvijek ista: svaka organizacija zahtijeva pokoravanje nadređenima i zakonima zemlje. Poslušnost je vrlina: bez nje nijedna država, nijedna organizacija ne bi mogle opstati. Sve ovo zvuči tako uvjerljivo da je potreban izvjestan napor da se otkrije varka. Varka se krije u riječi 'poslušnost'. Samo se od djece traži poslušnost. Ako odrasla osoba 'sluša', ona zapravo podržava organizaciju, autoritet ili zakon koji traži 'poslušnost'. Naša upotreba riječi 'poslušnost' za sve ove situacije potiče iz drevnog shvaćanja politike koje nam, još od Platona i Aristotela, govori da se svaka država sastoji od vladara i onih nad kojima se vlada, da oni prvi izdaju naređenja, a da im se drugi pokoravaju.

Ovdje se ne mogu upuštati u razmatranje razloga zbog kojih su se ti pojmovi uvukli u tradiciju našeg političkog mišljenja, ali želim istaknuti da su oni zamijenili starije i, po mom mišljenju, točnije ideje o odnosima ljudi u sferi organiziranog djelovanja. Te starije ideje kažu kako se svako djelo koje ostvaruje veći broj ljudi može podijeliti na dvije faze: početak koji inicira neki 'vođa', i samo ostvarenje, u kojem učestvuju mnogi da bi do kraja izveli nešto što tada postaje zajednički poduhvat. U našem kontekstu važan je samo uvid da nijedan pojedinac, koliko god bio moćan, ne može ostvariti ništa, ni dobro ni loše, bez pomoći drugih ljudi koji će poduhvat dovesti do kraja. To što ovdje imate je izvjesna ideja jednakosti kao objašnjenje 'vođe' koji je uvijek samo prvi među jednakima. Oni za koje nam se čini da ga slušaju zapravo podržavaju i njega i njegov poduhvat. Bez takve 'poslušnosti' on bi bio bespomoćan, dok u dječjoj sobi ili u uvjetima ropstva, u dvije sfere u kojima je ideja poslušnosti imala smisla i iz kojih je prenesena u oblast politike, dijete, odnosno rob postaju bespomoćni ukoliko odbiju 'suradnju'. Čak i u strogo birokratskoj organizaciji sa utvrđenim hijerarhijskim poretkom funkcioniranje 'šarafa' i zupčanika mnogo se bolje može osmotriti u smislu sveopće podrške zajedničkom poduhvatu, nego u uobičajenom smislu pokoravanja nadređenima. Ako se pokoravam zakonima zemlje, ja u stvari podržavam njeno uređenje, što postaje naročito uočljivo u slučaju revolucionara ili pobunjenika koji se ne pokoravaju i koji su povukli tu prešutnu suglasnost.

U tom smislu, ne-učesnici u javnom životu pod diktaturom su oni koji su je odbili podržati kloneći se onih mjesta 'odgovornosti' na kojima se, pod imenom poslušnosti, zapravo traži podrška. Potrebno je da samo za trenutak zamislimo što bi se dogodilo s nekom od takvih formi vladavine kada bi se dovoljno ljudi ponašalo 'neodgovorno' i odbilo podršku, čak i bez aktivnog otpora i pobune, da bismo shvatili koliko to može biti efikasno oružje. To je, zapravo, jedna od mnogih varijacija nenasilnog djelovanja i otpora koji su otkriveni u našem stoljeću. No, te nove zločince, koji nisu počinili nijedan zločin iz vlastite inicijative, ipak možemo smatrati odgovornim za ono što su učinili zato što u političkim i moralnim stvarima poslušnost jednostavno ne postoji.


Zašto ste podržavali?

Stoga pitanje upućeno onima koji su učestvovali i slušali naređenja ne treba glasiti «Zašto ste slušali?» već «Zašto ste podržavali?». Za one koji poznaju čudnovati i moćni utjecaj koji puke 'riječi' vrše na čovjekov duh, jer je on, prije svega, životinja koja govori, ta zamjena riječi nije semantički irelevantna. Dobit ćemo mnogo ako iz rječnika moralnog i političkog mišljenja uspijemo ukloniti pogubnu riječ 'poslušnost'. Ako promislimo o ovim stvarima, možemo unekoliko povratiti izvjesnu mjeru samopouzdanja, čak i ponosa (dakle povratiti ono što se nekad nazivalo čašću i dostojanstvom čovjeka), i to ne samo ljudskoj vrsti, već i statusu ljudskosti.


(Prijevod na hrvatski: Jagoda Radojčić)