 |
||
|
Potkivanje
paukovih jaja
Izgleda zato Eco u priču o talijanskom otporu protiv fašizma za vreme Drugog svjetskog rata smješta prvo kritiku talijanskih komunista, koji navodno neopravdano svojataju pokret otpora, a odmah raznovrsnost antifašističke borbe u Italiji ilustrira pričom o navodnom heroju svoje mladosti: Eduardu Sonniju – vođi ilegalne organizacije Organizzazione Franchi koja se je bavila riskantnom humanitarnom djelatnošću: švercanjem Židova iz fašističke Italije u neutralnu Švicarsku. Eco spominje Eduarda Sonjia zato što je bio monarhista i krajnji desničar a pritom, valjda zbog neslaganja sa politikom Reicha u vezi „židovskog pitanja“, ovde je pomenut kao antifašista. Krajnji desničar antifašista? Što je mokra ova vatra! Eco kao da želi reći da se eto i krajnji desničari, iz ličnih razloga, ponekad, mogu boriti protiv fašizma. Mogu se naravno fašisti boriti i između sebe, ali ih međusobna borba ne unapređuje u antifašiste. Sve je u redu drugovi Amerikanci, ne plašite se za svoj profit i imperij, vidite – očito ne moramo svi biti marksisti da bismo pisali protiv fašizma. Tvrdnje naizgled nalik na Ecove o Sonniju, mogle su se čuti i na postkomunističkom Balkanu, gdje su novodobne demokrate predstavile svoje verzije antifašističkih boraca, pa su se u antifašiste odmah upisali lideri slovenskog klera i bele garde, preko ustaša, balista, handžarista do četnika i Draže. Možda su izljevi „fašističkog antifašizma“ balkanskih novodobnih demokrata inspirirani baš pričom o Eduardu Sonniu, koju Eco ostavlja spretno nedovršenu kao priču o svom dječjem junaku. One koji su se potrudili da odgonetnu do kraja ovaj Ecov rebus mogli su možda negdje pročitati da je posle duge diplomatske karijere obilježene izrazitim anti-komunizmom Eduardo Sonno završio svoj politički mandat kao fašista, na listi Nacionalnog saveza (AN, Alleanza nazionale), nasljednice Musolinijevog „Socijalnog pokreta“ (MSI, Movemento sociale Italiana). Tog podatka međutim nema u Ecovom tekstu, možda i zbog toga što je tekst publiciran približno u isto vrijeme kada je Sonnio postao predizborni kandidat ove fašističke liste predvođene Gianfrancom Finijem, deklariranim fašistom, koji se ni devedesetih godina nije libio javno kazati: „Mi smo fašisti, nasljednici fašizma u 21. stoljeću“ ili „I poslije pola stoljeća ideja fašizma je i dalje živa“ itd. Gianfranco Fini je danas predsjednik poslaničkog doma u talijanskom parlamentu i za tu funkciju mu nije potreban antifašistički alibi. A i zašto bi tražio alibi kad on u talijanskom parlamentu predstavlja fašističke ideje i zbog toga je dobio mandat od svojih birača? Ako neko tvrdi da su demokracija i fašizam nespojivi, neka se prisjeti činjenice da je i Adolf Hitler došao na vlast demokratskim putem, a zanimljiva je i priča o Miloševićevoj demokratskoj vladavini. Jednako dosljedni kao pojedini talijanski političari, ili još dosljedniji, čine se suvremeni japanski političari, političari iz još jedne zemlje u kojoj je fašizam domaća životinja. Koliko je autoru ovih redova poznato, političari svih poslijeratnih japanskih vlada nastalih nakon atomskog poraza japanskog imperijalizma, svake se godine poklone sjenama svojih oficira sahranjenih na imperijalnom groblju Josukune (Yosukune). Na ovom ekskluzivno fašističkom groblju leže i posmrtni ostaci oficira koji su predvođeni princem Jasuhiko Asakom izvršili jedan od najstrašniji pokolja civilnog stanovništva u modernoj historiji, čuveni pokolj u Nankingu, u Kini. Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok, koji je 1946. zasjedao u Tokiju, utvrdio je 200 000 civilnih žrtava Nankinškog pokolja uz ogradu da su prebrojane samo službeno sahranjene žrtve. Ovaj tribunal, koji je imao šire ciljeve od Nankinškog pokolja, dodijelio je imunitet Princu Asaki kao pripadniku carske obitelji. Njemu a i još nekim vrlo visoko kotiranim fašistima nije suđeno. Slijedeće godine je na Tajvanu održan Tribunal za vojne zločine posvećen isključivo Nankinškom pokolju i on donosi slijedeće zaključke: 340.000 ubijenih civila od kojih oko 190.000 ubijenih mecima iz automatskog oružja, a oko 155.000 ubijeno hladnim oružjem — dakle: individualno, prisno i intimno takoreći. Dečki đenerala Ratka Mladića su očito jako prosječna momčad. Potomci samuraja su se ponosili svojim vještinama ubijanja i zato su svoja zlodjela slikali i javno publicirali sebi u čast po najrazličitijim japanskim novinama, jer je takva sposobnost i plemenu na čast. Nankinško krvavo orgijanje bilo je praćeno i nevjerojatno velikim brojem silovanih žena čiji broj varira između 20.000 i 80.000 zato što su mnoge silovane žene poslije silovanja ubijene i uklonjene, a na ubijene žene otpada 22% svih žrtava, dok je djece bilo 2%. Šampionski rezultat Nankinškog pokolja postigla je japanska 10. armija snage 240.000 vojnika, za samo šest tjedana. U broj mrtvih nije uračunato 50.000 ubijenih kineskih vojnika palih u petodnevnom boju odbrane Nankinga (japanski borbeni gubici: 6.000 vojnika). Tokom masovnog klanja civila po padu Nankinga, tokijska štampa je izvještavala o krvavom orgijanju kao da prati sportsko takmičenje a objavljeni su bili i konkursi tipa: „Konkurs za ubijanje 100 ljudi isključivo mačem“. Kada se uračunaju i mrtvi u široj regiji oko Nankinga, onda broj mrtvih u Nankinškoj regiji po nekim historičarima doseže 650.000 ljudi, žena i djece. Japanski fašisti pobili su tokom Drugog svjetskog rata u Aziji približno 5,5 miliona stanovnika. Kako je onda moguće, pitamo se, da ove šampione smrti svake godine pompozno proslavljaju japanske demokratske vlade svih boja? Kineski protesti da se u ime dobrosusjedskih odnosa, ali i u ime civilizacijskih vrijednosti i čovjekoljublja prekine s tim, ne samo da nisu urodili plodom nego nailaze i na podsmjeh susjeda, a čak se i nazivaju „anti-japanskim raspoloženjem“. Zašto je to tako postaje jasno tek sa razumijevanjem geopolitičkog položaj Japana – nekim silama je potreban žandar koji okupacijom brojnih kineskih otoka drži Kinu za vrat i zato je korisno gajiti sluganski vojnički duh: brak iz računa globalnog i lokalnog imperijalizma. Međutim, dosljednost se odnosi i na reprezentativni stil: 132 minuta dugi film kineskog autora stalno nastanjenog u Japanu - Jing Lija (Ying Li), pod nazivom „Jasukune“, zabranjen je 2007. za kino-distribuciju u Japanu, a riječ je o japanskom filmu koji ne prikazuje ništa spektakularno već jednostavno prati obične ljude koji tokom godine dolaze u Jasukune da se poklone svojim fašistima. Zašto su direktni TV prenosi državnih proslova iz Josukunea prihvatljivi, a mali autorski film snimljen iz blizine, ništa posebno, nije prihvatljiv? Vjerojatno jedino zato što taj film demistificira. Jing Li je promijenio mjesto promatrača iz kojeg kamera gleda na fašizam. Pogled je to iz običnog rakursa umjesto iz carskih loža, pogled koji priziva zdrav razum, a ne mistične emocije upakirane u rituale. Eto koliko je važno stajalište, samo promjenom položaja kamere nacionalni heroji postanu kriminalci. U Sloveniji se 2006. i 2007. odvijao sudski proces koji je privukao pažnju javnosti. U ljubljanskom okružnom sudu sudilo se Aleksandru Todoroviću, bivšem predsjedniku Društva izbrisanih stanovnika Slovenije, zato što je 2003. godine u bifeu privatne televizije POP TV tri vladina visoka službenika nazvao fašistima. Tužili su ga bivši ministar za unutrašnje poslove Andrej Šter, po profesiji diplomirani pravnik, mag. Slavko Debelak, diplomirani pravnik, bivši sekretar u istom ministarstvu i njegova pomoćnica, bivša podsekretarica u istom ministarstvu Alenka Prvinšek Mesojedec, također pravnica. Ovo troje pravnika bilo je udarna trojka provođenja zloupotrebe zakona radi administrativnog etničkog čišćenja i deportacije 25.671 Jugoslavena iz novostvorene države Slovenije. Pored falsificiranja zakona, ovi pravnici su se predstavili javnosti i javnom peticijom kojom su 18. aprila 2003. potpisali sami sebi podršku, to jest podržavajući svoj zakonski falsifikat, tj. obmanu javnosti, kao da zaista štite pravni red i ustav iako je Ustavni sud Republike Slovenije još 1999. proglasio brisanje Jugoslavena za nezakonitu djelatnost protivnu ustavu (Mesojedec se kao niža službenica uzdržala od potpisa peticije). Peticiju svojih fašista su podržali i umjetnici koji sebe smatraju žrtvama fašizma i antifašistima: Dane Zaje, pjesnik i Boris Pahor, pisac, ali i afirmirani junaci socijalističkog rada kao glumac Polde Bibič i još 54 umjetnika i javna radnika (o ovoj peticiji biće kasnije još riječi). Mesojedec, koja je jedina od njih troje bila u direktnom kontaktu sa Izbrisanima i dosljedno se isticala nepopustljivom birokratskom surovošću čak i prema novorođenčadi koje je nezakonito izbacivala iz države jer nisu prave nacije i vjere, tvrdila je na sudu da je strašno povrijeđena što je Todorović imenuje fašistom jer ona potiče iz partizanske porodice. Svo troje su, zbog duševnog bola koji im je tom tvrdnjom zadala njihova bezočna i neuviđavna žrtva, tražili od suda da osudi Todorovića na javnu ispriku i plaćanje odštete po 2.000 eura svakom; ukupno bi izbrisani Todorović, bez igdje ičega na ovom svijetu, morao svojim brisateljima platiti i odštetu zbog uvrede u visini od 6.000 eura. Taj novac je njima za džeparac, ali njima je od novca važnija simbolika osude i kazne. Odbivši se ispričati, Todorović se branio bez advokata, tvrdnjom da ne može biti uvreda to što fašistu označiš fašistom, tj. ako govoriš istinu. Todorović je u svoju obranu predlagao saslušanje 29 svjedoka, počevši od glavnokomandirajućeg „brisača“, tajkuna Igora Bavčara, zatim stručnjake (Močnik, Žižek...), ugledne historičare, politologe i žrtve, koje bi svojim svjedočenjem nedvosmisleno potvrdili da je on rekao istinu, tj. da je administrativno etničko čišćenje akt fašizma a idejni tvorci i izvršitelji su shodno tome fašisti. Sutkinja Maja Šuštar, nije se odlučila dozvoliti Todoroviću izvođenje svjedoka tako da se dvije godine branio sam samcat, čitajući sutkinji s govornice omanje sudnice razne tekstove o fašizmu među kojima i spomenuti esej Umberta Eca. Ova idilična pedagoška scena koja se pred malobrojnom publikom Izbrisanih ponavljala tokom dvije godine ličila je pomalo na neke biblijske scene koje opisuju širenje kršćanstva, kao kada je na Sinaju recimo, neki nadobudni propovjednik privezao rogatu životinju za stablo drveta čitajući joj evanđelja, ne bi li zajedno sa drvetom za koje je privezana, shvatila kršććanstvo. Tokom suđenja je Todorović uz medijsku pompu ulazio na glavna vrata suda u Miklošičevoj, a tužitelji su krišom ulazili na zadnja vrata, krijući se od medija, maskirajući se tamnim naočalama, visokim kragnama, šeširima i uvezanim maramama, a naročito nošenjem kišobrana u vrijeme kad kiša ne pada. Ni Todorović ni Eco, a ni ostala pamet ovog svijeta, nisu uvjerili sutkinju Šuštar: Aleksandar Todorović, poslije dvogodišnje uzaludne propovijedi o fašizmu, proglašen je krivim za nanošenje duševnog bola vladinim službenicima. Sud nije bio zainteresiran za to što su ovi službenici, dokazano s najvišeg mjesta, nezakonitim aktivnostima Todoroviću i još 25.670 ljudi uništili život, a tako i njihovim obiteljima. Opet, kako putem zakona kazniti žrtvu nezakonitog državnog nasilja zato što je svoje krvnike nazvala fašistima? Možda bi izbio neugodan skandal koji javnost i zdrava pamet ne bi podnijeli? Duševno preosjetljiva vlast bila je ipak oprezna, pa tako i njeno nezavisno sudstvo: Todorović je kažnjen samo opomenom - tek toliko da izvuče pouke. Nosioci nezakonitih radnji, visoki službenici vlade Republike Slovenije, ne samo što ih je nezavisno sudstvo Slovenije zaštitilo od duševnog bola već također nikad nisu bili krivično gonjeni; štoviše bili su nagrađeni novim radnim mjestima: ministar Šter postavljen je na mjesto državnog sekretara u Ministarstvu inozemnih poslova Slovenije na kojem je uskoro zaslužio priznanje njemačke države za unapređenje međudržavnih odnosa. Alenka Prvinšek Mesojedec, dokazana humanistica, postavljena je za direktoricu međunarodne humanitarne organizacije MARRI- za zaštitu izbjeglica, azilanata i migranata (MARRI-Migration, Asylum, Refugees Regional Initiative). Kako cinično! Instruktor MARRI-ja bio je i mr. Debelak, koji je danas vladin umirovljenik ali honorarno predaje pravo na ljubljanskom sveučilištu. Nastavimo priču o fašizmu g. Eco! Pripadnici malih naroda nedvosmisleno su hendikepirani, jer ne mogu svoj fašistički talent razviti tako uspješno kao pripadnici velikih nacija - Japanci, primjerice. Ne mogu se razmahnuti i onda moraju potpisivati sebi u prilog peticije, sujetu hraniti na sudovima, a cjelokupno njihovo ponašanje karakterizira velika provincijalna smutnja. Smutnja provincijalaca je tako velika da u uvjetima neprestano nesigurnog identiteta nailazimo smutnju kao dominantnu crtu ponašanja i kod najistaknutijih predstavnika naroda a ne samo kod njihovih službenika. Jedino provincijalna smutljivost može objasniti transformaciju umirovljenog potpukovnika socijalističke JNA u naci-fašističkog generala koji po Bosni strijelja zarobljene očeve i braću djece koju je prije toga cinično počastio bombonima; jedino provincijalna smutljivost u kojoj ni jedno principijelno ponašanje ne može nadrasti instinkte pripadnosti plemenu može da objasni transformaciju bivšeg komandanta Proleterske brigade NOV u organizatora stvaranja nacističkih paravojnih jedinica, sličnih onima protiv kojih se proleterska brigada borila - prvo su ih u Drugom svjetskom ratu uništili, a onda ih mnogo godina kasnije rekreirali, naoružali i gurnuli da obavljaju prljave poslove nacističke države. Je li to fašizam o kome piše Eco? Da, ako pod fašizmom smatramo prazni, od svake čovječnosti isprani, pragmatizam koji ne preza ni od čega da bi ostvario svoj cilj. Fašizam koji kod velikih naroda ima dimenzije tragike, kod malih naroda dobiva oblik tragikomične karikature. Znači li to da ga treba tolerirati i gledati mu kroz prste? Znači li to da fašizam ne treba prepoznati i na stubu srama nazvati fašizmom? U dokaz tragikomičnosti fašizma malih smućenih provincijalaca navodim slučaj jednog metuzalema, slovenskog pisca iz Trsta, Borisa Pahora. Ovaj vremešni gospodin koji sebe smatra kandidatom za Nobelovu nagradu, istovremeno, tipično nobelovski, u isti glas, zastupa ideje antifašizma i fašizma. Kada se oglašava iz Trsta, kao predstavnik slovenske manjine u Italiji, njegova retorika je antifašistička; kada međutim progovara kao glasnogovornik slovenske većine u svojoj matičnoj Sloveniji, on zastupa ideje fašizma: ne voli strance, potpisnik je peticije protiv Izbrisanih, smeta mu tamnoputi gradonačelnik Pirana a predložio je, u skladu sa svojom nobelovskom kandidaturom, promjenu slovenske himne u kojoj bi umjesto Prešernovog stiha „Neka Bog čuva sve narode“ trebalo da stoji njegova, Nobelove nagrade vrijedna, modifikacija „Neka Bog čuva sve Slovence“. Ima li razlike i kakva je razlika između Borisa Pahora i njegovog pjesničkog i klaunovskog pobratima Karadžića dr. Radovana? U čemu je razlika između Pahorovog iskaza “Izabrati tamnoputog gradonačelnika? Bože moj gdje je tu narodna svest?“ i onom poznatom Karadžićevom „Tragični i besmisleni su slovenski narodi potpali pod tuđinski katolicizam i muhamedanstvo“. Oba književnika ovdje vidimo kako literarnim mikro erekcijama rješavaju narodna pitanja Ilirskih provincija, obojica to rade negativnim diskursom uperenim protiv drugačijih od sebe. Okružni sud u Ljubljani rješavao je na svoj način pitanje da li su pravnici vlade Slovenije Šter, Debelak, Mesojedec zaslužili nazvati ih fašistima. Ovo troje vladinih službenika su sami za sebe posredno tražili oslobađajuću presudu. O Karadžiću ovih dana odlučuje Međunarodni sud u Hagu. Boris Pahor za sada nije ni na kojem
sudu. Razlog je jedino što se još nije našao nijedan tenk da podupre
njegove misli, iako se on veoma trudio u tom smjeru kao zagovornik politike
„čvrste ruke“ u izmišljenom sukobu sa Hrvatskom oko izlaza Slovenije
na more. Nije mu uspelo da privuče gusjeničare, Radovanov mokri san
ostao je neispunjen. Pahorov fašizam ostat će neiživljen, nerazvijen,
nemoćan. Možda, takav kakvog opisuje haiku poznatog suvremenog japanskog
pjesnika Hošinage Fumia: Prije nekoliko godina, u predgrađu Kumamota
zvanom Tacuda (Zmajevo polje), u kući zajedničkog prijatelja, imao sam
čast da sresti se i razgovarati s gospodinom Hošinagom. Ovaj značajni
japanski pjesnik rođen 1933. bio je kao dječak odgojen u nacionalističkom
duhu. Poraz Japana i dolazak demokratskog režima doveli su ga do otrežnjenja.
Gospodin Hošinaga je posvetio svoju pjesničku karijeru suočavanju sa
japanskim fašizmom. Napisao je mnogobrojne haikue koji govore o prirodi
fašizma, poput slijedećeg haikua koji tematizira diskriminaciju: Gospodin Hoshinaga priča kako navijači
Japana na utakmicama nacionalnog tima nose trake oko glave na kojima
piše „kamikaze“. On smatra to prirodnim ponašanjem, rodoljubljem, ali
nije dobro kada se to rodoljublje zloupotrebljava, a najgore je kada
fašizam dobije lak, svakodnevno-zabavni karakter, kada ostaje neprimijećen,
odomaćen, kad „oguglamo“ i fašizam počinje da nas zabavlja. O tome možda
govori njegov slijedeći haiku: U Japanu ovakvo pisanje nije previše dobrodošlo niti danas. U vrijeme fašističkog režima dvadesetak uglednih haiku pjesnika je bilo uhapšeno od strane Tokkô, tajne „moralne policije“ (japanska politička policija po karakteru vrlo slična njemačkom Gestapou) zbog onog što su pisali, a neki od njih su stradali. Međutim, pjesnička savjest japanskog pjesnika bila je humanistički budna još mnogo pre nego što su okupacione trupe zapovijedale demokraciju. Humanizam nije puki proizvod političkog sistema već osjećaja „biti čovjek“, koji je barem toliko prirodan koliko i osećaj pripadanja krdu, plemenu ili kulturi. U pitanju je zaista elementarna humanost, nešto što čovjeka čini jedinkom, nešto što čovjeka razlikuje od životinje, nešto što ne zavisi od kulture i vere (ne zavisi primjerice od, „biti kršćanin“) ili od političkog sistema („biti demokrata“ ili „socijalista“). Promatram svoje dvije mačke: Momčila
i Tigricu, čini mi se da je u njima mnogo „humanosti“, da su te dvije
životinjice „čovječnije“, od mnogih ljudi koje poznajem – po tome što
se igraju, maze, jurcaju naokolo po brdima i livadama uživajući u osjećaju
slobode, po tome što predu, što imaju sposobnost pamćenja i učenja,
po tome što odu piškiti do do kupaone, po smislu za prijateljstvo, po
svojoj samostalnosti... i mogao bih da nabrajam dalje. Ustvari, jedini
atavistički moment mojih mačaka je lovljenje miševa, pa i tom svom životinjskom
plijenu prilaze igrivo i s osjećajem za estetiku. Kod mnogih ljudi ovih
osobina nema a ima drugih, ružnijih. A pre svega: mačka je individualista,
a čovjek je pripadnik krda – čast onima koji nisu. Pošto mi Balkanci volimo da se usporedimo
sa svijetom – uglavnom smo u našim percepcijama bolji i pametniji od
svih drugih stanovnika planete, pa i šire - o čemu postoje stotine viceva
koji se rugaju svima samo ne nama samima - uzmimo neke hipotetično slične
situacije za usporedbu. Primjerice, zamislimo peticiju 57 vrhunskih
američkih pjesnika, književnika, glumaca itd. za protjerivanje Inuita,
Meksikanaca ili kitova iz Sjedinjenih država. Teško je to zamisliti,
zar ne? Ili zamislite grupu 57 ruskih pjesnika, literata, naučnika itd.
koji potpisuju peticiju podrške ruskoj državi protiv slobodnog novinarstva,
na primjer. Opet teško zamislivo. Pa onda 57 njemačkih, francuskih,
kineskih i čijih god pjesnika i intelektualca koji podržavaju bilo koji
oblik državne represije. Dovoljno je samo zamisliti pjesnike koji pišu
peticije u podršku državne represije, nezavisno od toga da li je reč
o legalnoj ili kriminalnoj državnoj represiji. Peticija 57 slovenskih
intelektualaca govori puno o intelektualcima tog naroda, ali i o državi.
Dodamo li ovom neveselom zaključku činjenicu da su slovenski pesnici
podržali peticijom ilegalnu, kriminalnu akciju države - što je već 1999.
ustanovio Ustavni sud Slovenije a kasnije, 2009, i vlada Slovenije -
dolazimo do očaja. Takvu situaciju nije moguće zamisliti nigdje drugdje
osim u Sloveniji, a i ostatak Balkana je vrlo blizu tome stanju duha.
Opet se potvrđuje provincijalna smućenost koja obrće sve vrijednosti
na glavu, gdje sve vrijednosti postaju amorfne, izvitoperene, deformirane
i stopljene kao utvare u „melting pot“ našeg života; u tom moru plivamo
boreći se protiv potkovanih paukovih jaja. |
|
Na
Balkanu