Što ako se Nijemci vrate marki?

Irina Studenkova

Nakon što je krajem siječnja 2011. godine okončana prva emisija obveznica zajednički garantiranih od država članica europske monetarne unije (European Financial Stability Facility ili EFSF), u sklopu dogovora o zajedničkom paketu pomoći iz svibnja prošle godine, čini se da je zona eura, bar za sada, izbjegla eskalaciju krize koju je, poslovično skeptični Ambrose Evans-Pritchard, nazvao Götterdämmerung njemačkog projekta, zvanog euro. Naime, uz emisiju vrijednu pet milijardi eura i potražnju skoro devet puta veću, strah investitora od dužničkog kolapsa perifernih zemalja EMU je donekle umiren. Prethodno, rizik koji je pratio insistiranje vodećih zemalja zone eura da Irska i Portugala zatraže pomoć u rješavanju svojih dužničkih problema, uspoređivan je s kolapsom austrijske banke Credit Anstalt iz 1931. godine, koji je srušio centralno-evropski financijski sustav, inicirao drugu fazu Velike depresije i otvorio vrata politici koja je obilježila period nazvan „vrijeme netrpeljivih". Za sada, čini se da je najgore izbjegnuto. Međutim, neke nedoumice ostaju, kao ona da li će jezgro solventnih država (koje se sve više smanjuje) moći nositi teret nesolventnih, čiji se broj povećava?

Dogovor iz maja o formiranju europskog stabilizacijskog mehanizma - prethodnika EFSF - doveo je do smirivanja situacije i smanjenja razlika u prinosima između obveznica Njemačke i Francuske, s jedne, i perifernih zemalja opterećenih dugovima, s druge strane. Ali, tempirana bomba u vidu Irske, Portugala i Španjolske ostala je da otkucava. Ukupan dug Portugala iznosi 330 posto BDP, dok se banke ove zemlje oslanjaju na inostrane kreditore kako bi financirale 40 posto svoje aktive. Istovremeno, privreda Španjolske, koja je stvorila više od polovine novih radnih mjesta u euro-zoni u periodu 2001- 2006. godine, već dvije godine ostvaruje pad. Nezaposlenost je preko 20 posto, budžetski deficit je 9,3 posto BDP (tri puta veći od propisanog maksimuma za članice EMU), a građevinski sektor, najjači motor razvoja španjolske privrede u prethodnih 10 godina, je u kolapsu.

Nasuprot španjolskoj državi stoji privatni sektor, ali on je u još gorem stanju: korporativni dugovi iznose 137 posto BDP. O Italiji se još niko ne usuđuje govoriti. Treći najveći dužnik na svijetu, odmah iza Japana i SAD, približava se iznosu javnog duga od 115 posto BDP. Svi ovi podaci izazivaju nelagodu na jednom mjestu posebno - u Berlinu. Naime, Njemačka je ta koja svojom snagom, svojim kredibilitetom i performansama svoje privrede treba garantirati da se građevina zvana euro neće raspasti, uključujući i spomenuti EFSF. Međutim, ostaje pitanje kako pomiriti interese Njemačke i velikih dužnika. Jer, ako bi evropska centralna banka počela sa štampanjem novca kako bi pomogla posrnule članice (po ugledu na američke Federalne rezerve), to bi izazvalo inflaciju u Njemačkoj i potkopalo njenu vjeru u monetarnu uniju. Prestrašeni investitori pričaju o podjeli unije na dva dijela ili čak o njemačkom napuštanju unije. Koliko je to moguće?

Kada bi neka od slabijih članica odlučila napustiti euro-zonu, suočila bi se sa mnogim problemima: nemogućnošću otplate državnog i korporativnog duga, s kolapsom bankarskog sektora i, u krajnjoj liniji, mogući izlaz iz EU. A, ako bi to odlučila Njemačka? Odnosno što ako Nijemci zaključe da je ostanak u nefunkcionalnoj monetarnoj uniji suviše skup za njih? S nekim od pobrojanih posljedica Njemačka se ne bi suočila. Ali, što bi se desilo ako bi Nijemci, umjesto eura, vratili čuvenu marku? Prva, odnosno najvjerojatnija posljedica bio bi priljev „vrućeg novca“, koji bi doveo do apresijacije nove njemačke valute, prije svega u odnosu na posrnuli euro. Ovim bi bio izbjegnut rizik nemogućnosti otplate njemačkog državnog duga, ali bi se njemački privatni sektor suočio sa drugim problemima. Iako bi njemačke kompanije mogle, uslijed spomenutog efekta, relativno bezbolno vratiti dugove denominirane u eurima, suočile bi se sa velikim nedostacima zbog cjenovne nekonkurentnosti, i to prije svega izvoznici, na kojima njemački privredni rast i počiva. Apresijacija „nove marke“ bi izbrisala sve komparativne prednosti, stečene od 1999. godine strogim mjerama kontrole troškova.

Najveći problem leži u bankarskom sektoru, gdje bi svi bankarski depoziti bili denominirani u markama, dok dijelovi aktive koji stoje iza ovih depozita nisu nužno iz „domicilnih“ izvora. Naime, njemačke banke posjeduju u svojim portfolijima francuske, španjolske i sve druge obveznice eure-zone. Time bi ovi dijelovi aktive bili denominirani u drugoj i, kao što je već pretpostavljeno, manje vrijednoj valuti, u odnosu na obveze njemačkih banaka. Sve ovo bi vodilo ili mogućem kolapsu, ili veoma skupom spašavanju njemačkog bankarskog sektora. Vjerojatno bi se, u slučaju napuštanja euro-zone, Njemačka suočila i s daljim pogoršanjem svoje konkurentnosti jer nije nezamislivo da ostatak euro-zone nametne carinska i druga ograničenja „odbjegloj“ Njemačkoj. Uostalom, zašto bi se i odnosili benevolentno poslije svega? A, budući da bi uslijed već spomenutog priliva „vrućeg novca“, Bundesbanka bila pod pritiskom da pooštri mjere svoje monetarne politike, to bi centralnoj njemačkoj banci ostavilo malo prostora da mjerama monetarne politike pomogne svom izvoznom sektoru.

U zaključku istraživanja jedne velike evropske investicione banke, koja je ove pretpostavke o njemačkom napuštanju euro-zone uzela u obzir, dosta smjelo se navodi da je EMU jedna nefunkcionalna monetarna unija, koja nikad nije ni trebalo biti formirana na način na koji trenutno postoji (niti sa članicama koje trenutno ima). Ali oni koji su, kako se to nimalo elegantno kaže, hrlili da se učlane u ovu uniju, uključujući i samu Njemačku, sada moraju ostati tu gdje jesu i to iskoristiti najbolje što znaju jer izlazak iz nje nije održiva opcija. I kao što se to već duže vrijeme govori, fiskalna unija (ili konfederacija, prema ovoj investicionoj banci), ostaje jedini ishod. Jednostavan recept, čini se na prvi pogled ili bi tako, sukladno svojim manirama, ironično prokomentirali Britanci, koji se od početka drže podalje od projekta zvanog euro. Iz njihove perspektive, možda „Sumrak bogova“ s početka ovog teksta nije samo puki „dendizam“ britanskih euroskeptika?