Deset prijedloga za evropsku reforme sveučilišta

Ian Popesku

1. Evropska reforma sveučilišta, kako je definira Bolognska deklaracija („bolognska reforma“), uspješnija je od tradicionalnog evropskog sustava u nadmetanju sa američkim sveučilištima na svjetskom akademskom tržištu. Ovo je bilo jedno od glavnih objašnjenja za usvajanje Deklaracije i provođenje reformi. Ali za sada ne postoji nijedno istraživanje koje analizira rezultate reforme u okviru nadmetanja sa američkim sveučilištima. Gledano iz amfiteatarske perspektive, ništa se nije promijenilo u odnosu „nas Evropljana“ i „njih Amerikanaca“. Protesti u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji ne pokazuju povjerenje profesora i studenata u efikasnost novog sustava.

2. Ovakav sustav organizacije obrazovanja bolje pristaje poduzetničkom tipu sveučilišta – privatnim ustanovama koje financiraju velike kompanije i industrije. Možda. Po svemu sudeći, primjer Amerike to potvrđuje. Međutim, ako je zaista tako, onda treba da se reformiraju brojni običaji koji čine staru evropsku tradiciju i koji opravdavaju i daju prednost „humboltovskom“ sveučilištu, posvećenom znanstvenom istraživanju i slobodnoj misli, nezavisno od tržišta. Očigledno je da evropska sveučilišta – koji su endemski nedovoljno financirani jer se najčešće oslanjaju na državu – sada nastoje osigurati investicije iz nekih atraktivnijih ekonomskih izvora. Međutim, u vrijeme krize, situacija je mnogo kompliciranija. Ono što u Americi predstavlja tradicionalnu suradnju s uspješnim poslovnim svijetom, u Evropi bi se moglo pretvoriti u prihvaćanje zahtjeva tržišta s kratkoročnim ciljevima, primjerice: „Dajte nam 1.000 elektroinženjera slijedeće godine, jer nam samo to treba, a mi ćemo vam za to dati novac!“ Rezultat će biti sveučilišta bez vizije i bez dugoročne znanstvene i etičke strukture, i one znanstvene grane koje ne zanimaju poslovni svet mogle bi da nestanu, primjerice – proučavanje mrtvih jezika, umjetnosti, historije itd. To je blijeda kopija američkog poduzetničkog modela.

3. Svršeni studenti ovakvog sveučilišnog sustava bolje su pripremljeni za kasnije akademsko istraživanje i dalje školovanje. Nije tako. Ako bolognska reforma znači da je nastavni program oblikovan prema sada već čuvenom „modelu 3B2M3D“ – tri godine za diplomu, dvije za master i tri za doktorat – i da se sadržaj tečajeva kreira prije svega kao odgovor na potrebe tržišta rada, onda se moramo složiti da broj godina studija nije nikakva garancija kvalitete; da je period za doktorat prekratak za adekvatnu znanstvenu obuku na naprednom nivou; i da, budući da glavni pokretač znanstvenog napretka nije neposredno tržište, novi sustav ne potiče obrazovanje za osnovno istraživanje. Zapravo, za sada je teško procijeniti odnos između restrukturiranja obrazovnog procesa i poboljšanja konkretnog sadržaja – „bolje“ načina za predavanje tog i tog predmeta. Drugim riječima, može se „dobro učiti“ i u starom sustavu, uz adekvatnu kvalitetu predavača, nastave i etike.

4. Svršeni studenti ovakvog sveučilišnog sustava lakše će se snaći na tržištu rada. Da i ne. Svršeni studenti prvog trogodišnjeg kruga će možda brže naći posao, jer mogu da se nadaju samo manje odgovornim radnim mjestima i poslovima koji su nesigurni i slabo plaćeni. Takvih poslova je oduvijek bilo dovoljno, a fakultetski obrazovani ljudi više nisu za njih prestručni. Za odgovornije poslove, kao što su srednjoškolski nastavnik, liječnik, inženjer, analitičar, IT stručnjak itd, školovanje se mora nastaviti još nekoliko godina, kao i u starom sustavu.

5. Bolognski sustav povećava profesionalnu nesigurnost mladih na tržištu rada. Ne. Samo djelomično otklanja auru neuspjeha. Ovaj sustav omogućava studentima da se odmore od studija kad god žele i da školovanje nastave nakon duže ili kraće pauze. Zamišljeno je da fleksibilnost ovog sustava prilagodi školovanje životnim okolnostima svakog pojedinca, za koga je završetak studija akademski ekvivalent ličnog egzistencijalnog projekta. Ova novina znači da se ni jedno ni drugo neće više „službeno“ kažnjavati; kao da se „lijenčine“ oslobađaju osjećanja krivice.

6. Diplome stečene u ovom sustavu se lakše priznaju na drugim sveučilištima koji su uveli isti sustav. Da i ne. Pošto provođenje bolognske reforme ne podrazumijeva i standardizaciju procesa stjecanja diplome na evropskom nivou, problem priznavanja stranih diploma na državnim sveučilištima – dakle, većini evropskih sveučilišta – i dalje će se rješavati bilateralnim sporazumima koje sklapaju pojedinačne države. Podudarnost programa bi mogla olakšati priznavanje diploma, ali se to ne dešava po automatizmu. Što se tiče privatnih sveučilišta, kojih je u Americi većina, oni mogu da priznaju kakve god diplome hoće. Njihovi kriteriji su vrlo različiti i obično daju prednost sposobnosti kandidata, a ne sveučilištu sa kog dolazi.

7. Uvođenje bolognskog sustava će u narednim godinama znatno smanjiti odlljev mozgova iz Evrope u obrazovne i istraživačke institucije u Americi. Hajde da se ne zavaravamo. Istraživanja iz prethodnih decenija pokazuju da se moraju poduzeti radikalne mjere kako bi se ovaj egzodus spriječio; međutim, pravi razlog zašto dobri stručnjaci i nadareni studenti odlaze u Ameriku ne skriva se u američkom nastavnom programu, već u njihovom atraktivnom akademskom sustavu. On je mnogo bolje financiran, decentraliziran, lišen gerontokratskih struktura, mobilniji i spremniji ulagati u osnovna istraživanja, uključujući i istraživanja u oblastima koje nisu direktno vezane za ekonomski profit. Na evropskim sveučilištima ova pitanja su još uvijek problematična, a inicijative u reformiranju sveučilišnog istraživanja (kao, primjerice, u Francuskoj) su u najboljem slučaju upitne.

8. Bolognska reforma je propala, mora se radikalno promijeniti ili se moramo vratiti na sustav koji smo tako neoprezno napustili. Upravo ovo tvrde vođe protesta u zapadnoj Evropi posljednjih godina. Čak i stručnjaci koje nazivaju „reformskim ekspertima“ priznaju da novi sustav pruža vrlo malo fleksibilnosti i da improvizirana prilagođavanja donose brze popravke, a ne dugoročna rešenja. Ali za sada, u današnjim ekonomskim uvjetima, troškovi dalje reforme ili restauracije su neprihvatljivi.

9. Bolognska reforma je rezultat ozbiljnog razmišljanja ljudi na odgovornim položajima u strukturama evropskog visokog školstva o nužnosti modernizacije sveučilišta na starom kontinentu kako bi se oni uspješno izborili sa izazovima današnjice. Možda je to i počelo kao rezultat „ozbiljnog razmišljanja“, sa svim kompleksnostima, nepoznanicama i nerješivim zagonetkama koje takvo razmišljanje podrazumijeva. Međutim, budući da je reforma nametnuta s vrha, profesori su je razumjeli kao obavezno restrukturiranje koje se opravdava riječima „po nalogu EU“, riječima koje se ne koriste samo u Rumunjskoj, gdje zakonodavna promjena uvijek dolazi pre refleksije, ili je najčešće potpuno zaobilazi. Profesori se nisu osjećali uključenim u reformu, već su samo morali da trpe njeno provođenje. Najopasnija posljedica je to što oni nju i dalje doživljavaju kao strano tijelo, kao izum nekih „bruxelleskih birokrata“, aktivista i rukovodilaca u upravi visokog školstva.

10. Bolognska reforma više odgovara masovnom obrazovanju, koje nam je danas potrebno, ako želimo podići društveni nivo profesionalne sposobnosti. Ovdje treba biti oprezan. Kvantiteta nikad nije, sam po sebi, garancija kvalitete. Iluzija je da postoji sveučilište koji omogućava visoko obrazovanje masama, dok je istovremeno i institucija za akademsku elitu. Pošto ne može da istovremeno obavlja obje funkcije, riskira ne obaviti ni jednu. Ako se sveučilišta redizajniraju kao post-srednjoškolske, brze profesionalne škole, njihova elitistička komponenta će nestati; a ako se želi postići blagostanje kroz efikasnost srednje klase koja je dobro obučena za širok spektar zanimanja, onda se značajni znanstveni, tehnološki i kulturni napredak može očekivati samo od intelektualne elite. Dostupnost visokog obrazovanja je logičan cilj, ali se on ne smije demagoški povezivati sa kvalitetom obrazovnog sustava.

Urbani mitovi – više od nepotvrđenih glasina, manje od neupitne stvarnosti – cirkuliraju i akademskim svijetom. Obično su odraz konfuznih strahova i intuicija, ali koliko god bili krhki, uspijevaju da imenuju „neispričane“ stvari kroz priče. Ova sa kojom bih ja završila svoj komentar o bolognskoj reformi provlači se kroz akademske skupove posljednjih deset godina. Prema toj priči, inicijatori reforme nisu željeli da poprave sustav visokog školstva, već naprotiv, da na tržište rada pošalju nedovoljno obučene mlade ljude, kojima bi, da bi postali pravi stručnjaci, bio potreban dodatni period obuke i koji bi u prvo vrijeme dobivali samo kratkoročne poslove uz male plate. Oni ne bi predstavljali ni pravu prijetnju starijoj generaciji, naročito onima rođenim nakon Drugog svjetskog rata. Ovi „baby-bumeri“, koji se sada približavaju mirovini, i koji zadržavaju svoje pozicije i podižu starosnu granicu za odlazak u penziju, manje će koštati privrede koje su sada u krizi. Ogromna većina odgovornih za kreiranje i provođenje „bolognske reforme“ pripada toj generaciji.