Prosinačke žrtve

Marko Fleuhar

Ustaše su 20. prosinca 1943. godine, na samom početku zagrebačke Dubrave, objesili 16 taoca o mesarske kuke zabijene u bandere. Navedimo njihova imena: prof. Bogdan Ogrizović, prof. Radovan Reicherzer, novinari Petar Mihočić i dr. Branko Ivakić, fizičar dr. Aleksandar Florić, ing. Stjepan Tomaš, pravnik Ljubomir Sokolović, zatim Josip Šolaja, Pavao Budisavljević, Alojz Kocmur, Ivan Šimecki, Antun Puklavec, Stjepan Kozjak-Granđa, Nikola Truta, Ivan Lepušić i Ljubo Stanković. Arhitekt, ing. Milovan Kovačević i Istranin Pio Jurčić uspjeli su igrom slučaja i krajnjom voljom kišne večeri 19. prosinca 1943. u nastaloj gužvi pobjeći ispod samih vješala. Od tih 18 ljudi čak svi i nisu bili komunisti.

Prema ustaljenom pravilu, ustaško glasilo “Hrvatski narod” uredno je 20. prosinca 1943., na prvoj stranici, objavilo opširan izvještaj o vješanju šesnaestorice talaca, opravdajući taj zločin odmazdom za partizanski napad na vojno skladište u Sopnici kod Sesveta. Povijesni kontekst te partizanske akcije bio je početak velike sovjetske ofenzive na Istoku i njemačko povlačenje kao nagovještaj konačnog sloma njemačke soldateske. No, bio je to samo jedan u nizu zločina nad taocima što ih je ustaška NDH prakticirala nad građanima Zagreba.

Zločin u Dubravi bolno je odjeknuo u Zagrebu o čemu se može čitati u vrlo upečatljivom dnevniku poznatog povjesničara Josipa Horvata: “Preživjeti o Zagrebu, Dnevnik 1943.-1945.” (Sveučilišna naklada Liber, JAZU, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1989.). O zločinu govori i Knjiga književnika Andrije Kovačevića (1879. – 1946.) “Bijeg s vješala” (Disput, Zagreb 2002.), nastala na temelju iskaza njegova sina Milovana, poznatog arhitekta. A u “Zborniku sjećanja : Zagreb 1941. - 1945.” (Gradska konferencija SSRNH [etc.], 1982-1984.) postoji o tom događaju potresno svjedočanstvo Slave Ogrizović, supruge Bogdana Ogrizovića.

U spomen na prosinačke žrtve ustaškog terora, najdulja ulica u Dubravi nazvana je nakon oslobođenja “Ulicom prosinačkih žrtava”. U njihovu je čast 1959. godine, u malom parku pored tramvajskog okretišta (Park prosinačkih žrtava) podignut i spomenik, autorski rad Dušana Džamonje, a neposredno pored križanja s Konjščinskom ulicom svojevremeno je podignut omanji obelisk sa spomen pločom. 1990. naziv ulice je promijenjen u Avenija Dubrava, a spomenik i obelisk su vandalski devastirani. Do današnjeg dana ništa se tu nije promijenilo. Obelisk uz rub nogostupa spomenute “avenije” je i nadalje u derutnom stanju s jasno vidljivim oštećenjem na vrhu, nastalim uslijed vandalskog razbijanja petokrake zvijezde. Desetak kvadratnih metara oko obeliska je neuredno i prljavo, a sam obelisk je okružen stolovima obližnje krčme. Spomenik žrtvama ustaške odmazde, prvi apstraktni spomenik u Europi, sa statusom zaštićenog kulturnog blaga, također je posve devastiran, prešaran grafitima i prljavštinom, a natpisu o tome, zbog čega je spomenik tu – nema ni traga. Bit će da je uklonjen. Okoliš je također neuređen, blatnjav i prljav. Spomenik i cijeli prostor oko njega izgledaju sramotno uvredljivo. To je, dakako ciljano, da bi se pokazalo kako prolaze “izdajnici hrvatstva”. To bi valjda imala biti svojevrsna ustaška poruga i poruka “crvenoj bandi” i “komunističkim zločincima”.

Prosinačke žrtve su 1990. umorene po drugi put, no taj se sramotan čin odonda svake godine ritualno ponavlja. Šesnaestorica taoca ritualno su obješeni i ove godine, a po svoj prilici, s obzirom na status antifašizma u Hrvatskoj, taj će se makabrični ples i nadalje ponavljati bez kraja i konca. Jer, prošao je još jedan 20. prosinac, a nitko, baš nitko se nije sjetio žrtava niti na dan kad su jedan po jedan izvođeni iz prostorija tadašnje mitnice i brutalno ubijeni vješanjem o metalnu žicu, kako bi smrt bila što bolnija. Nisu ih se “sjetili” ni cinični glavonje, tenkoljupci i ini satrapi iz gradskog poglavarstva, premda će s 300 skulptura, koje Đamonja daruje Zagrebu, preuzeti i taj, podignut u sjećanje na prosinačke žrtve ustaškog terora. Znaju dobro gosponi u gradskoj vlasti u kakvom je stanju spomenik u Dubravi, ali ga ne žele urediti baš zato, što je podignut žrtvama ustaškog terora. Jer, nije se s tim šaliti. Pa, za boga miloga, treba biti pragmatičan i respektirati “mišljenje” pozamašnog dijela biračkog tijela. A, na koncu konca, te su žrtve ipak obješene zato, jer su se digle protiv NDH i time se svrstale među neprijatelje Hrvatske: komunjare, srbo-četnike i izdajice roda i doma svog, pak su to vješanje i zaslužili (kaj ne?).

Jednako je poučna i priča o Bogdanu Ogrizoviću, jednom od obješenih taoca. Prof. Bogdan Ogrizović je bio zagrebački gimnazijski profesor matematike i tada, 1943. godine, predsjednik Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora Zagreba, član Komunističke partije Jugoslavije. Uzalud je tražiti podatke o Bogdanu Ogrizoviću na Google tražilici. Takvih podataka tamo nema. Moguće je pronaći samo niz linkova na knjižnicu i čitaonicu u Preradovićevoj ulici, koja još uvijek nosi njegovo ime. Međutim, nakon preuređenja knjižnice naslov “Bogdan Ogrizović”, koji je prije bio velikim slovima ispisan iznad ulaza, zamijenjen je gotovo nevidljivo sitnim slovima na staklenim ulaznim vratima, pa će vjerojatno i nestati kad se staklena vrata jednom razbiju.

V. zagrebačka gimnazija je 1946. godine u čast prof. Ogrizovića, dobila naziv V. gimnazija “Bogdan Ogrizović”, pa je s tim imenom 1977. godine ušla u tada formirani Pedagoški obrazovni centar. Godine 1991., kada je ukinut Pedagoški obrazovni centar “Bogdan Ogrizović” školi se vraća naziv V. gimnazija, ali se ime Bogdana Ogrizovića briše iz naziva škole. O tome postoji i dokument: Odluka o ukidanju Pedagoškog obrazovnog centra “Bogdan Ogrizović” i osnivanju V., VIII. i XI. Gimnazije. (Službeni glasnik grada Zagreb godina 1991., Broj 13, Klasa: 602-03/91/01/39, Ur. broj: 251-11-02-91-5, Zagreb, 12. 7. 1991.), kojom se ime Bogdana Ogrizovića briše iz naziva škole. Odluku su potpisali: Predsjednik Skupštine Grada Zagreba, Boris Buzančić, Predsjednik Vijeća udruženog rada, Darko Tironi, Predsjednik Vijeća općina, dr. Žarko Danilović i Predsjednik Društveno-političkog vijeća, Benjamin Tolić. Pravim je čudom ostala pošteđena mramorna spomen-ploča prof. Bogdanu Ogrizoviću i učeniku Predragu Herucu, postavljena na zid lijevo od ulaza, u samom predvorju V. gimnazije.. A zašto su ti ljudi potpisali taj dokument? Pa opet zato što je Bogdan Ogrizović ustao protiv zločinačke NDH i što je bio “komunjara”, dakle, izdajica roda i doma svog. Stoga nije ni zaslužio da njegovo ime kompromitira jednu elitnu obrazovnu ustanovu. Nije poznato da se je itko zbog takve sramotne odluke pobunio ni tada, ni kasnije, a niti povodom nedavnog obilježavanja 70. godišnjice postojanja V. zagrebačke gimnazije.

I tako danas u Zagrebu ne postoji ništa što bi nas s poštovanjem, zahvalnošću i pijetetom podsjećalo na prosinačke žrtve 1943., žrtve jedne sumanute i perverzne ideologije pretočene u svakodnevnu praksu takozvane NDH.


Epilog

Milan Ogrizović

Dragi drugovi!
Mislio sam da će i ova obljetnica "odmazde" proći nezapaženo, kao i sve godišnjice od 1990. do danas. No evo, ipak ste se sjetili i mog oca Bogdana i majke Slave Ogrizović. Jedino ja pohodim grob svoga oca, uredim ga od cvijeća ostalog od Sisveta, stavim na grob vjenac od češera. Ne idem često kroz Dubravu, nekada sam dolazio na sastanak 20. prosinca u Savez boraca u Dubravi. Vjerojatno su "domoljubi" - bolje rečeno probisvjeti u Dubravi rastjerali borce, pa ih više nema na okupu. Nije mi poznato.

Bio sam đak V. gimnazije, nisu me se sjetili pozvati na 70. godišnjicu - ni mene ni moju sestru Višnju Ogrizović. Javio sam se internetom u gimnaziju, i na sam dan svećanog koncerta sam dobio poruku iz tajništva da su mi rezervirali dvije ulaznice. Tako kasno, da naravno nisam išao nigdje.

Još bih nešto napisao što niste znali. Bogdan Ogrizović je imao 32 godine kada je obješen, osam je godina bio profesor na 1. a od osnutka na 5. gimnaziji. Fakultet je diplomirao za manje od četiri godine, bio genijalan matematičar, a kada ga je profesor Kurepa (stariji) htio zadržati na fakultetu, odbio je. Rekao je svom profesoru da radije ide u gimnaziju stvarati matematičare. Uspio je u tih osam godina odgojiti desetak vrhunskih matematičara.

Još kao student je postao komunist. Zanosio se humanističkom idejom o boljem životu radnih ljudi. Sovjeti su svim komunistima tada bili uzor, jer je istina o pravom licu staljinizma izišla na vidjelo tek poslije 1948. nakon herojskog Titovog NE staljinu. Odupro mu se jer je imao vojsku i bio priznat kao Maršal pobjedničke vojske u Savezničkoj antifašističkoj koaliciji.

Događaje od hapšenja mog oca do vješanja opisala je književnica Slava Ogrizović pod nazivom ODMAZDA. Citirao bih samo riječi njegove majke Ljube, nad otvorenim grobom, kada su pokapali moga oca. Grob je to mojega djeda - njegovoga oca dr. Milana Ogrizovića, na kojem je u kamenu isklesano HRVATSKI NAROD MILANU OGRIZOVIĆU. Sprovod je bio pun ustaških agenata (poznali su se po tamnim odjelima i žutim cipelama) Ljuba je rekla, bacajući grumen zemlje na lijes:
Milane, evo ti sina, to ti je dar nezavisne države Hrvatske!
Sliku obješeno oca snimila je moja majka Slava, kada je sa svojom sestrom Stankom otišla vidjeti svog Bogdana.
S poštovanjem, Milan Ogrizović