Reciklirani mitovi

Tomaž Mastnak

Sljedeći tjedan je iznajmljen za govor o terorizmu - terorizmu koji je usmjeren protiv nas. Deset je godina od terorističkog napada u SAD, napada što ga na jednoj strani simboliziraju pali nebodera Svjetske trgovačke organizacije na Manhattenu, a na drugoj fotografije lica muslimanskih počinitelja.

Na rubu globalnog obilježavanja toga događaja čut ćemo i čitati glasove onih koji sumnjaju u službeno tumačenje događaja. To su oni što ih diskvalificiramo kao zagovornike teorije zavjere. Kvalificirani voditelji javnog mnijenja će s bujicom riječi još jednom reći kako smo pred zlom koje se manifestiralo na Manhattenu bez riječi i razglabati o takozvanom ratu protiv terorizma i o tome kako se svijet toga dana neopozivo promijenio. Predviđam da ćemo, parafraziram li prešućenu izjavu Susan Sontag iz tih septembarskih dana, još jednom zajedno biti glupi (umjesto da budemo zajedno u pijetetu prema žrtvama).

Pred nadolazećom poplavom govora o muslimanskom terorizmu imamo sada priliku reći još nešto o našem terorizmu, o terorističkom napadu u ime Evrope i za Evropu. Mislim dakako na našega Norvežanina Breivika. Opažam da ga se u medijima sada opisuje kao „masovnog ubojicu“. Onaj početni nedvosmisleni jezik, u kojemu ga se opisivalo kao teroristu, a njegov čin kao terorizam, izgleda da se počeo gubiti. Nikakvu sličnu promjenu nisam uočio u našem govoru o muslimanskim „masovnim ubojicama“, izvinite, teroristima. Terorista je politički neprijatelj; masovni ubojica je naprosto zločinac.

Breivik nastupa kao „masovni ubojica“ i u Guardianu, jednom od dostojnijih časopisa na Zapadu, u članku koji govori o mogućim poveznicama norveškog euroteroriste s nekim britanskim ekstremističkim organizacijama. Jedna je Knights Templar Europe, Vitezi Templari, vojnički red ustanovljen godine 2002 u Londonu. Breivik je, po vlastitim riječima, učestvovao u njenom ustanovljavanju. Muškarac koji je sebi po legendarnom križarskom kralju nadjenuo ime Lavlje srce i navodno je jedan od voditelja tih viteza, pisao je kako „muslimanski vojnici /.../ nastoje osvojiti naše zemlje i vratiti naš civilizirani svijet u mračni srednji vijek“. Gospodin koristi zastarjelu riječ za muslimane (Moslems) i sam traži inspiraciju u srednjem vijeku – no kome je stalo do konzistentnosti. Ovako kaže: „Bog će iznova oživjeti stari red Viteza Templara i smatrati će me vrijedna da umrem među njima kad budem svojemu Bogu služio u obrani kršćanskog i židovskog svijeta.“ Nakon Breivikova terorističkog napada Lavlje srce se distanciralo od Norvežanina kao od desnog ekstremiste, za kakve nema prostora u „modernom civiliziranom društvu“, pojasnivši ujedno da je u Breikovu manifestu mnogo stvari za koje se zauzimaju njegovi templari.

Druga je takva organizacija English Defence League, prema vlastitom tumačenju obrambeni savez protiv širenja „islamizma“ u Engleskoj. Da li je ovdje riječ uistinu o višem stadiju nogometnog navijanja i huliganstva, čini mi se manje znakovitim od njenog zaštitnog znaka. Crveni križ je okružen odozgo imenom organizacije, a odozdo nosi riječi „In hoc signo vinces“ („Pod tim ćeš znakom pobijediti“). Legenda kaže da se caru Konstantinu pred jednom od odlučnih bitki za carsko samovlašće prikazao križ s tim natpisom i da mu je Krist u snovima objasnio da pod tim znakom krene u borbu protiv svojih neprijatelja. Konstantin je dakako pobijedio i postao prvi kršćanski car. To je utemeljiteljska legenda imperijalnog kršćanstva, vjere koja pobjeđuje s oružjem u rukama. Nakon Breivikova terorističkog podviga English Defence League je izjavila da su miroljubiva i nerasistička organizacija koja se suprotstavlja ekstremizmu.
Sam Breivik se osvrtao na historiju kad je utemeljivao svoj terorizam. Prva strana njegova manifesta pod imenom Evropska deklaracija neovisnosti kiti se križem i podnaslovom De Laude Novae Militiae. Riječ je o naslovu pamfleta s kojim je sv. Bernard pred nešto manje od devetsto godina zagovarao ustanovljenje templara. Riječ je o jednom o najkrvoločnijih primjera kršćanske apologetike. U nastavku i zaključku ovog komentara neću se njime baviti, nego ću se pozabaviti bitkom kod Poitiersa (ili kod Toursa) – donekle i stoga jer mi se dobro čini da me Breivik u tom komentaru navodi kao jednog od svojih idejnih protivnika.

Što je gonilo tog čovjeka da se u pripremama na teroristički podvig bavio opskurnom bitkom u kojoj su se daleke 732 ili 733. godine na nekom polju u blizini Toursa sukobile franačka i omejadska vojska. Dio odgovora je na dlanu: moderni historičari tu su bitku preradili u mit, prema kojem su Franci pod vodstvom Karla Martela pobjedom nad andaluzijskim emirom Abd Al-Rahmanom spasili Evropu od muslimana. Bitka je tako postala povijesnom prekretnicom. Da nije bilo Martela, pisao je veliki prosvjetiteljski historičar Edward Gibbon, koncem osamnaestog stoljeća u Oxfordu bi proučavali Kuran, a sa propovjedaonica bi obrezanom narodu dokazivali svetost i istinu Muhamedove objave – što je Breivik dakako citirao. Taj mit još uvijek kultiviraju. Podgrijava ga, recimo, napola službena povijest Evropske unije L'Esprit de l'Europe, koju su ispisali Antoine Compagnon i Jacques Seebacher i koju je Breivik previdio.

Dva su glavna problema takve interpretacije. Prvo, za nju nema nikakve podloge u historijskim izvorima iz onoga vremena. I drugo, ona je nepopravljivo anakrona. Evrope kao političke zajednice ili civilizacijskog entiteta tada nije bilo. Gibbon je to znao i s tim u vezi domovinu pobjednika bitke kod Toursa nije nazvao „Evropa“, nego „domaće šume“ (što Breivik nije citirao). No takvi problemi Breivika ne pogađaju. Ako čak mnogi, odveć mnogi profesionalni historičari produciraju i reproduciraju mitove i ideološke predstave, poluobrazovanom laiku teško možemo zamjeriti da reciklira njihove manje poštovanja vrijedne proizvode. Breivik ne siluje historiju kakva je u Evropi sasma legitimno u opticaju. Organizira je i izražava. Pabirčenjem po njoj gradi sliku u kojoj islamska prijetnja traje već 13. stoljeća, u kojoj su Evropa i islam oduvijek bili fundamentalni neprijatelji i u kojoj je odgovor na muslimansko neprijateljstvo i prijetnju samo jedan: vojnička pobjeda.