Ali, krenimo redom. Prije svega, WikiLeaks potvrđuje činjenicu da je svaki dosje koji sastavi tajna služba (bilo koje države) sačinjen isključivo od isječaka iz štampe. ”Zapanjujuća” američka otkrića o Berlusconijevim seksualnim navikama u stvari otkrivaju ono što se mjesecima moglo čitati u bilo kojim novinama (osim, dakako, u onim čiji je vlasnik sam Berlusconi), dok uznemirujući prikaz Gadafija već odavno čini štivo za kabaretske farse.

Pravilo koje kaže da tajni dosjei moraju sadržati samo vijesti koje su već svima poznate, od suštinskog je značaja za razumijevanje dinamike tajnih službi, ne samo u ovom stoljeću. Svratite u bilo koju knjižaru sa ezoterijskim naslovima i otkrit ćete da svaka knjiga u ponudi (o Svetom Gralu, ”misteriji” Rennes-le-Château [šarlatanskoj teoriji izmišljenoj da privuče turiste], o Templarima ili Rosenkreutzerima) samo ponavlja, od riječi do riječi, ono što je već napisano u starijim knjigama. I to ne samo zato što okultni autori bježe od istraživanja (ili ne znaju gdje tražiti vijesti o ne-postojećem), već i zato što posvećenici okultnog vjeruju u ono što već znaju i u ono što potvrđuje sve što su već čuli. To je i formula uspjeha Dana Browna.

Isto vrijedi i za tajna dosjea. Doušnik je lijen. Lijen je i šef tajne službe (ili je, u najmanju ruku, ograničen – inače bi bio, što ja znam, urednik u Liberationu): on će kao istinito ocijeniti samo ono što prepoznaje. Vrhunske tajne o Berlusconiju, koje je američka ambasada iz Rima dostavila u Washington, dio su iste priče koja se pojavila u Newsweeku tjedan dana ranije.

Pa čemu onda tolika buka oko ovih otkrića? Prije svega, leaks govore o onome što svatko tko je upućen već zna: da su ambasade, bar od kraja Drugog svjetskog rata – a s obzirom da šefovi država mogu jedni drugima telefonirati ili odletjeti kod kolege na večeru – izgubile svoju diplomatsku funkciju i, osim povremene ceremonijalne uloge, pretvorile se u centre za špijunažu. Svatko tko gleda istraživačke dokumentarce zna to vrlo dobro, i samo iz licemjerja fuliramo neznanje. Ipak, izgovoriti to javno predstavlja kršenje obaveze licemjerja i baca nimalo laskavo svjetlo na američku diplomaciju.

Drugo, sama ideja da bilo koji stari haker može zaroniti u najtajnije tajne najmoćnije zemlje svijeta, zadala je težak udarac prestižu State Departemanta. Tako da skandal zapravo šteti ”počiniteljima” više nego ”žrtvama”.

Ali, okrenimo se dubljem značaju onoga što se ovdje desilo. Nekada, u Orwellova vremena, sila se mogla zamisliti kao Veliki Brat koji nadzire svaki pokret svojih podanika. Orwellijansko proročanstvo potpuno se obistinilo onog trenutka kada je silama postalo moguće nadzirati svaki telefonski poziv bilo kog građanina, svaki hotel u kom je odsjeo, svaki autoput kojim je prošao i tako dalje. Građanin je postao totalna žrtva nadzirućeg oka države. Ali kada se pokaže, kao što se sad pokazalo, da čak i katakombe državnih tajni nisu izvan hakerskog domašaja, nadziranje prestaje biti jednosmjerno i postaje kružno. Država svakog građanina drži na oku ali i svaki građanin, ili bar svaki haker – samoproklamirani građanski osvetnik – može gurnuti nos u svaku državnu tajnu.

Kako se sila može održati ako više nije u stanju sačuvati čak ni vlastite tajne? Istina je, kako je Georg Simmel jednom primijetio, da je prava tajna – prazna tajna (koja se nikad ne može razotkriti); također je istina i da je sve što se zna o karakterima Berluconija ili Merkelove zapravo prazna tajna, tajna bez tajne, jer je u javnoj domeni. Ali zaista razotkriti, kao što je to WikiLeaks učinio, da su tajne Hillary Clinton prazne tajne - znači oduzeti joj moć. WikiLeaks nije naštetio Sarcozyju ili Merkelovoj, već je nepopravljivu štetu nanio Clintonovoj i Obami.

Kakve će biti posljedice ove štete, nanesene iznimno moćnoj sili? Očigledno je da, u budućnosti, države više neće moći stavljati svoje povjerljive podatke online: to bi bilo isto kao zalijepiti ih na nekom skrivenom uličnom ćošku. Ali, podjednako je jasno i da je, s obzirom na suvremene tehnologije, besmisleno nadati se tajnosti razgovora telefonom. Ništa lakše nego otkriti da li je šef države doletieo ili odletio, ili kontaktirao nekog od svojih kolega. Kako će se onda tajne stvari obavljati u budućnosti? Znam da je, zasad, moja prognoza još uvijek science-fiction, dakle, fantastična, ali ne mogu se oteti prizoru državnih agenata koji diskretno putuju u kočijama, rutama koje se ne mogu pratiti, noseći poruke u svom pamćenju ili, ne više od toga, tek poneki dokument sakriven u cipeli. Samo po jedna kopija će se čuvati, i to – u zaključanoj ladici. Konačno, i pokušaj provale u Watergate kompleks bio je manje uspješan od WikiLeaksa.

Jednom sam bio u prilici da konstatiram kako tehnologija sada napreduje rakovim korakom, tj unazad. Čitavo stoljeće nakon što je bežični telegraf unio revoluciju u komunikacije, Internet je obnovio telegraf koji radi na (telefonske) žice. (Analogne) video kasete omogućavale su filmofilima proučavanje snimke frame po frame, premotavanjem unaprijed ili unazad, kako bi razotkrili sve tajne montažnog postupka, ali (digitalni) diskovi danas omogućavaju samo skokove sa jednog poglavlja na drugo. Brzim vlakom stići ćemo od Rima do Milana za tri sata, dok će let na istoj ruti, računajući i transfer do aerodroma i nazad, trajati tri i po sata. Tako da ne bi bilo neobično ni ako se političke i komunikacione tehnologije vrate na konjsku vuču.

U pradavna vremena, štampa bi pokušavala otkriti što se kuha ispod žita po ambasadama. Danas, insiderske informacije ambasade traže od štampe.