Šuplja makedonska lustracija

Irina Studenkova

Kada je prije nekoliko dana u Makedoniji stupio na snagu Zakon o lustraciji koji je usvojen još u siječnju prošle godine (Komisija za lustraciju je počela raditi prije dva mjeseca) , svi visoki dužnosnici su obavezani do kraja rujna dostaviti Komisiji izjavu da nisu bili suradnici tajnih službi u komunističkom periodu. S prilično pompe je najavljeno kako će u prvom valu biti obrađeno 250 državnih funkcionara, počevši od predsjednika države, premijera, predsjednika Sobranja do dužnosnika u lokalnoj samoupravi. Izjava mora biti ovjerena kod javnog bilježnika i dostavljena Komisiji u zapečaćenoj kuverti, nakon čega bi Komisija trebala provjeriti da li je izjava točna ili nije. Članovi Komisije nisu stranačke osobe, ali su ih u parlamentu predložile političke stranke pri čemu je postignut dogovor da opozicijske stranke predlažu predsjednika Komisije koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci (nedavno je započeo mandat drugom predsjedniku, iako Komisija nije ni počela ozbiljno raditi). Ne bez određene količine nacionalnog ponosa makedonski su mediji opširno izvještavali kako je Makedonija jedina od država nastalih na području bivše Jugoslavije koja taj zakon donijela i odlučila primijeniti.

No već u prvih nekoliko dana primjene novog zakona, nesmiljena praksa se sudarila s nedomišljenim intencijama zakonodavca, a na svjetlo dana su isplivale činjenice o kojima nitko nije vodio računa prilikom donošenja Zakona. Tako se, primjerice, saznalo, da su dokumentacije tajnih službi temeljito počišćene znatno prije demokratskih promjena pa su demokratske vlasti zatekle upravo ono što su im komunističke službe dobrohotno prepustile, osobito zbog činjenice da ni jednom pripadniku bivših tajnih službi iz vremena komunizma nije padalo na pamet čuvati u arhivu dokumente koji ga na bilo kakav način kompromitiraju, a solidarno čuvanje jednih i drugih na cijelom prostoru bivše države se podrazumijevalo (zbog inicijalne nesolidarnosti je na početku odletjelo par glava, pa se nakon toga situacija definitivno smirila; sad su solidarni). Postalo je jasno kako je svim bivšim pripadnicima svih tajnih službi savršeno jednostavno dan danas izraditi novi dosje o kome god žele, bio taj nesretnik ikad u vezi sa službama ili ne bio (trgovinu dosjeima na prostorima bivše države, pa i cijelo jedno sivo tržište, tijekom posljednja dva desetljeća vode isključivo bivši pripadnici tajnih službi i s njima tijesno povezane strukture). Uzo to, riječ je o tajnim službama koje su sve do urušavanja komunističkog sustava bile jedinstvene tj. djelovale su na prostoru cijele bivše države pa se nakon raspada, dio dosjea našao u novoformiranim državama, kopirani dio u drugim državama, a kopije opet u centrali koja je bila u Beogradu. Počelo se spekulirati i s vjerojatnim mogućnostima da, primjerice, ako je netko doista i bio suradnik tajnih službi bivše države imao je sasvim dovoljno vremena da uz diskretnu pomoć bivših operativaca tokom protekla dva desetljeća uništiti sve tragove koji ga s tom epizodom života povezuju. Naime, na čišćenjima dosjea, njihovim nestancima ili stvaranjima novih, već desetljećima rade profesionalni timovi bivših pripadnika službi, tako da se bez pretjerivanja može konstatirati kako je ono što s vremena na vrijeme procuri u javnost, rezultanta rada upravo navedenih manufaktura. I na kraju, ukoliko bi se iz javnog života konzistentno uklonili svi koji su imali bilo kakve kontakte s tajnim službama i njihovim službenicima u bivšem, totalitarnom sustavu, urušio bi se cjelokupan javni život u širokoj lepezi od državnih organa, državnih poduzeća, do kulture, privrede, umjetnosti, vjerskog života (čovjek je, na primjer, lako mogao biti suradnik nekog pripadnika tajne službe a da mu se ovaj, budući da je u to vrijeme služba bila tajna – nije predstavio).

Ni na jedno od navedenih pitanja makedonska Komisija za lustracije nije imala odgovor. Uostalom, već je u prvih nekoliko dana postalo savršeno jasno kako je toj Komisiji na čijem su čelu renomirani povjesničari Đorđi Mlakovski i Čedomir Damjanovski, stavljen na pleća prevelik teret. Ulje na vatru dolio je podatak kako je u Arhivu Makedonije od pretpostavljenih 300-350 tisuća dosjea, za lustracijski period od 2. kolovoza 1944. do stupanja na snagu Zakona o lustraciji, završilo tek oko 36.000 policijskih dosjea, od kojih se 14.600 odnosi na političke slučajeve, a 20 tisuća dosjea su iz najvećeg makedonskog zatvora 'Idrizovo' koji malo veze s dosjeima tajnih službi uopće imaju.

Javnost je ostala konsternirana izjavom aktualnog predsjednika Komisije Đorđi Mlakovskog kako po ostale dosjee treba ići u Beograd, gdje je bila smještena centrala službi i gdje je pouzdano završilo najmanje 70-ak posto kopiranih dosjea nekadašnjih republičkih filijala. Nezgodan tajming ove izjave, od koje su se odmah distancirali svi ostali lustratori, dodatno je podebljala vijest iz beogradskih medija kako tamošnji bivši pripadnici službi po zadatku države, i uz solidne dnevnice, temeljito češljaju dokumentaciju prije nego što će je predati nadležnim arhivskim institucijama.

U zraku su ostala visjeti brojna pitanje na koja nitko ne zna suvislo odgovoriti. Recimo, kakve bi dosjee i pod kojim uvjetima Srbija bila spremna isporučiti Makedoniji? Ili, zašto su Zakonom obuhvaćeni i pripadnici partizanskih službi sigurnosti koje su se do kraja Drugog svjetskog rata borila protiv okupatora i kvislinga? Štiti li Zakon nekadašnje kvislinge i okupatore? Hoće li i suradnici makedonskih službi u postkomunističkom periodu, od 1991. do 2008. kad je Zakon stupio na snagu, također biti izloženi javnoj prostripciji? (Mediji cinično tvrde da će vjerojatno i to dogoditi, ali tek u nekoj budućoj lustraciji, za desetljeće, dva). Dodatne dvojbe su izazvali i mnogobrojni izuzeci od primjene Zakona prema kojem lustraciji neće biti podvrgnuti pripadnici klera, novinari, znanstvenici, umjetnici, sveučilišni profesori itd. Upravo te neujednačenosti, kao i mnogobrojne dvojbene situacije u podvrgavanju lustraciji te sadašnja zakonska odredba prema kojoj će se imena suradnika tajnih službi objaviti u Službenom listu ,bile su razlogom da se ustavnošću Zakona o lustraciji, već nepuna dva tjedna od početka njegove primjene, ozbiljno pozabavi Ustavni sud Makedonije.