Martin Bašić

Povod ovom članku jesu argumenti što se mogu naći u napisu U. T. Placea «Je li svijest proces u mozgu». Imao sam mogućnost raspravljati o Placeovu gledištu na više Naših Grupa, te se nadam da će ovaj članak odgovoriti na prigovore njegovu gledištu koje Place nije razmatrao i da on njegovo gledište prikazuje u obliku što je manje izložen prigovorima. Ovaj je članak zamišljen da zamijeni članak H. Feigla «'Mentalno' i 'Fizičko'« koji djelomično zastupa slično gledište kao i Place.

Pretpostavimo da izvještavam kako u ovaj čas imam okruglu pasliku sa zamagljenim rubovima koja je žućkasta prema svojim rubovima a narančasta prema svom središtu. Što je ono o čemu izvještavam? Jedan odgovor na to pitanje mogao bi biti da ja uopće ništa ne izvještavam, da kad kažem kako mi se pričinja kao da postoji okrugla žuto-narančasta svjetlosna mrlja na zidu, onda izražavam neku vrst napasti, napasti da kažem kako tu postoji okrugla žuto-narančasta mrlja na zidu (premda možda znam da tu nema nikakve mrlje na zidu). To je možda Wittgensteinovo gledište u Filozofskim istraživanjima (vidi §§ 367, 370). Isto tako, gdje «izvještavam» o boli, ustvari ne izvještavam ni o čemu (ili, ako hoćete, izvještavam o čudnom osjećaju «izvještavanja»), nego činim zamršenu vrstu trzaja. (Vidi § 244: «Verbalno izražavanje boli nadomješta plač, no ne opisuje ga». Niti ono opisuje bilo što drugo?). Sve to vrijeme radije raspravljam o paslici nego o boli jer riječ «bol» unosi nešto što je sporedno za moju namjeru: pojam «muke». Držim da «njega boli» uključuje «on je u muci», to jest, da je u stanju određenog nemira . Isto tako, reći «Boli me» znači više nego «zamijeniti ponašanje bola»: to može djelomično nešto izvještavati, premda je to nešto sasvim ne-tajnovito, neko stanje nemira, i tako podložno behaviorističkoj analizi. No zamišljaj, koji bih želio po mogućnosti izbjeći, jest drukčiji, naime, da je izraz «boli me» autentičan izvještaj i da je ono o čemu on izvještava nešto psihičko i nesvodivo. Isto se tako želim suprotstaviti zamišljaju da reći «imam žuto-narančastu pasliku» znači izvještavati o nečem psihički nesvodivom.

Zašto se želim suprotstaviti takvim zamišljajima? Uglavnom zbog Occamove britve. Čini mi se da nam znanost sve više pruža gledište prema kojem se organizmi mogu gledati kao fiziokemijski mehanizmi : izgleda da će se i ponašanje samog čovjeka moći jednog dana protumačiti pomoću mehanicitičkih termina. Izgleda da na svijetu, barem što se znanosti tiče, nema ništa do sve složenijih sklopova fizičkih elemenata. Sve osim jednog mjesta: u svijesti. To jest, za potpun opis svega što se zbiva u čovjeku morat ćete navesti ne samo fizičke procese u njegovu tkivu, žlijezdama, živčanom sustavu i tako dalje, nego također njegova svjesna stanja: njegove vidne, slušne i opipne osjete, njegove bolove i jade. Da bi to moralo biti u odnosu s procesima u mozgu, ne pomaže, jer reći da su oni u odnosu znači reći da su oni još nešto «uz to». Ne možete staviti nešto u odnos s njim samim. Povezujete otiske s provalnikom, ali ne Billa Sykesa provalnika s Billom Sykesom provalnikom. Tako izgleda da su osjeti, svjesna stanja neka vrsta nečega izvan fizikalističke slike, a zbog raznih razloga ne mogu vjerovati da bi to moglo biti tako. Da bi se sve moglo protumačiti pomoću fizičkih termina (dakako, zajedno s opisima načina na koje se dijelovi zajedno slažu - ugrubo, biologija je prema fizici kao što je radio-tehnika prema elektromagnetizmu) osim pojava osjeta, meni izgleda jednostavno nevjerojatno. Takvi osjeti bili bi «nomološki privjesci», da se poslužim Feiglovim izrazom . Ne primjećuje se često kako bi čudni bili zakoni kojima bi bili privješeni takvi nomološki privjesci. Katkad se potavlja pitanje: «Zašto ne bi postojali psihofizički zakoni neke nove vrste, upravo kao što su zakoni elektriciteta i magnetizma bili novina sa stajališta newtonovske mehanike? Sigurno, mi smo sasvim sigurni da će se u budućnosti javiti novi konačni zakoni novoga tipa, no ja od njih očekujem da će se odnositi prema jednostavnim elementima: na primjer, kakve god onda posljednje čestice bile u modi. Ne mogu vjerovati da bi posljednji prirodni zakoni mogli stavljati u odnos jednostavne elemente sa sklopovima koji se sastoje od možda milijardi neurona (i bogzna koliko milijardi milijarda posljednjih čestica) svi zajedno spojeni za čitav svijet kao da bi njihov glavni zadatak u životu bio da budu mehanizam negativne reakcije na neku složenu vrstu. Takvi konačni zakoni bili bi kao ništa dosad poznato u znanosti. Oni bi imali čudan «miris» za njih. Nisam kadar povjerovati u same te nomološke privjeske ili u zakone o koje bi oni bili obješeni. Ako uopće ima kakvih filozofskih argumenata koji bi nas silili da vjerujemo u takve stvari, smatrao bih da u tom argumentu postoji neka zamka. U svakom slučaju predmet ovog članka jest pokazati da ne postoje filozofski argumenti koji bi nas silili da budemo dualisti.

Ovo gornje uvelike izgleda kao ispovijest vjere, ali ono objašnjava zašto smatram Wittgensteinovo mišljenje (kako ga ja tumačim) tako prihvatljivim. Prema tom, naime, mišljenju, u nekom smislu osjeti ne postoje. čovjek je širok sklop fizičkih čestica, ali ne postoje, uz to, još osjeti ili svjesna stanja. Ona su samo izvanjske činjenice o tom širokom mehanizmu tako da on izražava mamac (sklonost ponašanja) da se kaže «postoji žuto-crvena mrlja na zidu» ili prolazi kroz tešku vrstu grča, to jest, on kaže «boli me». Priznajmo, Wittgenstein kaže da, premda osjet «nije nešto», on ipak «nije ni ništa» (§ 304), no to treba samo značiti da riječ «bol» ima uporabu. Bol je stvar, ali samo u nevinom smislu u kojem običan čovjek u prvom paragrafu Fregeovih Osnova aritmetike odgovara na pitanje: «Što je broj jedan?» riječju: «jedna stvar». Treba napomenuti da, kad tvrdim da reći «imam žuto-narančastu pasliku» znači izraziti napast za postavljanje fizičko-objektnog stava «Postoji žuto-narančasta mrlja na zidu», mislim da reći «Imam žuto-narančastu pasliku» znači (djelomično) izvršavati dispoziciju koja je napast. To nije izvještaj da ja imam tu napast, kao što ni «ja te volim» u normalnom slučaju nije izvještaj da ja nekog volim. Riječ «ja te volim» upravo je dio ponašanja koje je izvršavanje stanja da nekoga voliš.

Premda sam iz gore navedenih razloga vrlo sklon gornjem «ekspresivnom» tumačenju iskaza o osjetu, ne osjećam da bi to polučilo svrhu. Možda je to zbog toga što to nisam dovoljno domislio, no čini mi se, kad neka osoba kaže «Imam pasliku», kao da ona daje pravi izvještaj i da, kad kaže «Boli me», on čini više od «zamjene bolnog ponašanja», i da «to više» ne znači samo reći da je ona u muci. Nisam ipak siguran da prihvatiti to znači prihvatiti da postoje ne-fizički korelati procesima u mozgu. Zašto osjeti ne bi bili upravo neka vrst procesa u mozgu? Postoje, dakako, dobro poznati (isto kao i manje poznati) filozofski prigovori mišljenju da su izvještaji o osjetima ujedno izvještaji o procesima u mozgu, ali nastojat ću pokazati da ti argumenti nisu nipošto tako uvjerljivi kako se to obično misli da jesu.

Dopustite mi da najprije točnije postavim tvrdnju da su osjeti procesi u mozgu. To nije tvrdnja da, na primjer, «paslika» ili «bol» znači isto što i «proces u mozgu vrste X» (pri čemu se «X» zamjenjuje opisom određene vrste procesa u mozgu). To jest, ukoliko je «paslika» ili «bol» izvještaj o procesu, to je izvještaj o procesu koji je upravo proces u mozgu. Iz toga slijedi da tvrdnja ne tvrdi kako se iskazi o osjetu mogu prevesti u iskaze o procesima u mozgu . Niti ona tvrdi da je logika iskaza o osjetu ista kao i ona o iskazu o procesu u mozgu. Ona tvrdi samo da, ukoliko je iskaz o osjetu izvještaj o nečemu, to nešto je proces u mozgu. Osjeti nisu nešto pokraj procesâ u mozgu. Narodi nisu nešto «pokraj» građana, ali to ne priječi da logika iskaza o narodu bude vrlo različita od logike iskaza o građaninu, niti da osigurava mogućnost prevođenja iskaza o narodu u iskaze o građaninu. (Ne bih, dakako, želio tvrditi da je odnos iskazâ o osjetu prema iskazima o procesima u mozgu veoma sličan odnosu između iskaza o narodu i iskaza o građaninu. Narodi jednostavno nisu ništa pokraj građana, na primjer. Donosim primjer «naroda» jednostavno kao negativni stav: da činjenica kako je logika iskazâ A različita od logike iskazâ B ne znači da su A-iskazi nešto pokraj B-iskaza.)


Napomene o identitetu
Kad kažem da je osjet proces u mozgu ili da je munja električno pražnjenje, onda upotrebljavam riječcu «je» u značenju točnog identiteta. (Upravo kao u - u tom slučaju nužnoj - propoziciji «7 je identično s najmanjim prabrojem većim od 5»). Kad kažem da je osjet proces u mozgu ili da je munja električno pražnjenje, onda baš ne mislim da je osjet nekako prostorno ili vremenski trajno povezan s procesom u mozgu ili da je munja baš prostorno ili vremenski povezano s pražnjenjem. Kad, s druge strane, kažem da je uspješan general ista osoba kao i mali dječak koji je ukrao jabuke, mislim samo da je uspješan general kojega vidim pred sobom vremenski dio istog onog četvero-dimenzinalnog predmeta od kojeg je mali dječak što krade jabuke raniji vremenski dio. Ipak, četverodimenzionalni objekt koji generala kojeg vidim pred sobom ima za svoj kasniji vremenski dio jest identičan u strogom smislu s četverdimenzionalnim objektom koji za svoj raniji vremenski dio ima malog dječaka što krade jabuke. Razlikujem ta dva značenja od «jest identičan s» jer želim objasniti da nauka o procesu u mozgu uzima identitet u strogom smislu.

Raspravit ću sada razne moguće prigovore gledištu kako su procesi o kojima se govori u iskazima o osjetu ustvari procesi u mozgu. Većina od nas susrela se s tim prigovorima u svojim prvim godinama kao studenti filozofije. To je samo još veći razlog da se s njima pozabavimo. Drugi će prigovori biti teći i pronicaviji.

1. prigovor: Svaki nepismeni seljak može savršeno govoriti o svojim paslikama ili kako on vidi i osjeća stvari, ili o svojim bolima i mukama, a ipak on nezna ništa o neurofiziologiji. I ljudi, poput Aristotela, mogu vjerovati da je mozak organ za hlađenje tijela bez ikakve štete za njegovu sposobnost da izriče istinite iskaze o svojim osjetima. Prema tome, stvari o kojima govorimo kad opisujemo svoje osjete ne mogu biti procesi u mozgu.

Odgovor: Možete lako reći da narod pospanaca koji nikad nisu vidjeli zvijezdu jutarnjicu ili ne znaju za njezinu opstojnost, ili koji nikad nisu mislili o izrazu «zvijezda jutarnjica», ali koji se jako dobro služe izrazom «zvijezda večernjica», ne bi mogli uporabiti taj izraz kako bi se odnosili na isti entitet na koji se mi odnosimo (ili opisujemo) kao «zvijezdu jutarnjicu» .

Mogli biste prigovoriti kako zvijezda jutarnjica nije u nekom smislu ista stvar kao i zvijezda večernjica, nego nešto samo prostornovremenski povezano s njome. To jest, možete reći da zvijezda jutarnjica nije zvijezda večernjica u strogom smislu «identiteta» koji sam razlikovao prije.

No postoji i prihvatljiviji primjer. Gledaj munju. Moderna nam fizika kaže da je munja određeni način električnog pražnjenja ovisan od ionizacije oblaka vodene pare u atmosferi. To je, kako se sada vjeruje, prava priroda munje. Uoči da tu ne postoje dvije stvari: bljesak munje i električno pražnjenje. Postoji jedna stvar, bljesak munje koji se znanstveno opisuje kao električno pražnjenje iz oblaka ioniziranih vodenih molekula na zemlju. Taj slučaj nije nipošto sličan tumačenju otisaka s upućivanjem na provalnika. Kažemo da na pitanje: što je zapravo munja? što je njezina prava narav kakvu nam otkriva znanost? Odgovaramo: ona je električno pražnjenje. (Prava narav otisaka nije da bude provalnik).

Da bih predusreo nevažne prigovore, htio bih jasno reći da izrazom «munja» mislim na javno vidljivi fizički objekt, na munju, a ne na vidnu osjetilnu datost munje. Kažem da je javno vidljiv fizički objekt munja ustvari električno pražnjenje, a ne samo njegov korelat. Osjetilna datost, ili bolje posjedovanje osjetilne datosti, «viđenje» munje, može dakako u mom gledanju biti korelat električnog pražnjenja. U mojem je gledanju stanje mozga uzrokovano munjom. No ne bismo smjeli više brkati osjete munje s munjom nego što brkamo osjete stola sa stolom.

Ukratko, odgovor na 1. prigovor jest da mogu postojati slučajni iskazi u obliku «A je identično s B», i neka osoba može vrlo dobro znati da je nešto A, a da ne zna da je to i B. Nepismeni seljak može biti kadar govoriti o svojim osjetima a da ne zna ništa o procesima u mozgu, upravo kao što može govoriti o munji premda ništa ne zna o elektricitetu.

2. prigovor: Samo je slučajna činjenica (ako i to jest činjenica), kad imamo neku vrstu osjeta, postoji i proces u našem mozgu. Doista je moguće, premda možda u vrlo velikom stupnju nevjerojatno, da će naše sadašnje fiziološke teorije biti zastarjele kao što su to drevne teorije koje su mentalne procese povezivale s onim što se zbiva u srcu. Iz toga slijedi da, kad govorimo o osjetu, ne govorimo o procesu u mozgu.

Odgovor: Prigovor sigurno dokazuje da, kad kažemo «Imam neku pasliku», ne možemo misliti nešto kao «Imam takav i takav proces u mozgu». No to ne pokazuje da ono o čemu govorimo (imajući pasliku) nije ustvari proces u mozgu. «Vidim munju» ne znači «Vidim električno pražnjenje». Doista, logički je moguće (premda veoma nevjerojatno) da će tumačenje munje kao električno pražnjenje jednog dana biti napušteno. Isto tako, «Vidim zvijezdu večernjicu» ne znači isto što i «Vidim zvijezdu jutarnjicu», pa ipak «Zvijezda večernjica i zvijezda jutarnjica su jedan te isti predmet» jest slučajna propozicija. Moguće je da 2. prigovor izvodi neke od svojih prividnih jakosti iz teorije značenja poznate kao «Fido»- Fido teorija. Kad bi značenje nekog izraza bilo ono što taj izraz imenuje, onda bi, dakako, iz činjenice da «osjet» i «proces u mozgu» imaju različita značenja slijedilo da oni ne mogu imenovati jedan te isti predmet.

3. prigovor: Premda 1. i 2. prigovor ne dokazuju da su osjeti nešto pokraj procesa u mozgu, oni dokazuju da su kvalitete osjeta nešto pokraj kvaliteta procesa u mozgu. To znači da možeš izbjeći tvrdnju o opstojnosti nesvodivih psihičkih procesa, ali ne možeš izbjeći tvrdnju o opstojnosti nesvodivih psihičkih osobina. Pretpostavimo naime da identificiramo zvijezdu jutarnjicu sa zvijezdom večernjicom. Moraju postojati neke osobine koje su logički uključene u tome da je nešto zvijezda jutarnjica, a sasvim druge osobine koje uključuje to da je nešto zvijezda večernjica. Dakle, moraju postojati neke osobine (na primjer, ona da je nešto žuti bljesak) koje su logički različite od onih u fizikalističkom govoru.

Doista, moglo bi se misliti da taj prigovor uspijeva u prvom naletu. Gledaj osobinu «biti žut bljesak». Moglo bi izgledati da ta osobina neminovno leži izvan fizikalističkog okvira unutar kojeg sam nastojao raditi (bilo da se «žuto» uzima kao objektivna osobina na fizičkim objektima, ili je to moć koja proizvodi žute osjetilne datosti, pri čemu se «žuto», u tom drugom primjeru te riječi, odnosi na čisto fenomenalnu ili introspektivnu kvalitetu). Moram zato ovdje načas učiniti jednu digresiju i pokazati kako baratam s drugotnim kvalitetama. Usredotočit ću se na boju.

Prije svega, dopustite mi da uvedem pojam normalnog gledatelja. Neka je osoba normalniji gledatelj od neke druge ako može razabirati boje, što druga ne može. Na primjer, ako A može uzeti list ločike s neke hrpe kupusova lišća, dok B to ne može premda može uzeti list ločike s hrpe ciklinog lišća, onda je A normalniji od B. (Pretpostavljam da ni A ni B nisu imali vremena za razlikovanje listova kod njihovih malih razlika u obliku i tako dalje). Iz pojma «normalniji nego» lako je vidjeti kako možemo uvesti pojam «normalnog». Dakako, Eskimi mogu razabrati i najmanje razlike na plavom kraju spektra, a Hotentoti na crvenom. U tom je slučaju pojam normalnog gledatelja malo idealiziran, više od pojma «srednje sunce» u astronomskoj kronologiji. Nije potrebno sada ići u te potankosti. Kažem da «Ovo je crveno» znači nešto ugrubo kao «Normalan gledatelj ne bi lako uzeo šaku latica od geranija, ali bi uzeo šaku lotičina lišća». Dakako, to ne bi točno značilo ovo: netko može točno znati značenje izraza «crveno» a da ništa ne zna o geranijama, ili o normalnim gledateljima. No stvar je u tome da netko može biti uvježban da kaže «To je crveno» o predmetima koje normalan gledatelj ne bi lako izabrao iz latica geranija, i tako dalje. (Pazi da i čak daltonist može razumno tvrditi da je nešto crveno premda mu je, dakako, potreban neki drugi čovjek, a ne on sam, kao njegovo «mjerilo za boje»). To tumačenje drugotnih kvaliteta objašnjava njihovu nevažnost u fizici. Jer očito je da razlikovanje i nedostatak razlikovanja što ih vrši vrlo složen neurofiziološki mehanizam jedva mogu odgovarati jednostavnim i neproizvoljnim razlikama u prirodi.

Zato sam boje objasnio kao moći, u Lockeovu smislu, da bi od ljudi izmamio neke vrsti razlikovnih odgovora. One su također, dakako, moći koje kod ljudi uzrokuju osjete (tumačenje koje je još bliže Lockeu). No ti se osjeti, prema mom argumentu, mogu identificirati s procesima u mozgu.

Kako sad nadvladati prigovor da se osjet može identificirati s procesom u mozgu samo ako ima neku pojavnu osobinu što je procesi u mozgu nemaju, pri čemu bi polovica te identifikacije bila, takoreći, iznuđena?

Odgovor: Moje je mišljenje sljedeće. Kad netko kaže: «Vidim žućkasto-narančastu pasliku», on kaže nešto kao: «Ovdje se zbiva nešto što je nalik onom što se zbiva kad držim otvorene oči, kad sam budan, i predamnom postoji dobro osvjetljena naranča, to jest, kad ja doista vidim naranču. (I nema nikakva razloga zašto netko ne bi smio reći isto kad ima stvarnu osjetnu datost, sve dok ono «nalik» u gornjoj rečenici uzimamo u smislu da nešto može biti nalik na sebe.) Pazi da su koso napisane riječi, naime, «Ovdje se zbiva nešto što je nalik onom što se zbiva kad» sve kvazi-logičke ili topički-neutralne riječi. To objašnjava zašto izvještaji o osjetima starogrčkih seljaka mogu biti neutralni između dualističke metafizike ili moje materijalističke metafizike. To objašnjava kako osjeti mogu biti procesi u mozgu, a ipak kako čovjek koji o njima govori ne mora ništa znati o procesima u mozgu. On o njima govori samo nešto vrlo apstraktno kao o «nečem što se zbiva i što je nalik na ono što se zbiva kad ...». Jednako netko može reći «netko je u sobi», i točno izvještava da je liječnik u sobi, premda nikad nije čuo za liječnike. (Ne postoje dva čovjeka u sobi: «netko» i liječnik.) To tumačenje iskaza o osjetima također objašnjava neodređenost «golih osjećaja» - zašto izgleda da nitko nije kadar dati im bilo kakve osobine . Goli osjećaji su po mom mišljenju bezbojni iz istog razloga kao što je nešto bezbojno. To ne znači da osjeti nemaju mnoštvo osobina jer, ako su oni procesi u mozgu, oni sigurno imaju mnogo neuroloških osobina. To samo znači da, govoreći o njima kao takvima da su nalik ili nisu jedan drugome, ne moramo znati ili spomenuti te osobine.

To je onda način na koji bih odgovorio na 3. prigovor. Jakost moga odgovora ovisi od naše mogućnosti da smo sposobni izvijestiti da je jedna stvar nalik na drugu, a da nismo sposobni odrediti način na koji su one nalik. Ne vidim zašto to ne bi bilo tako. Ako na kibernetički način mislimo o živčanom sustavu, možemo se s njime suočiti kao oni koji su sposobni da odgovore na određene sličnosti njegovih unutrašnjih procesa, a da nismo ujedno sposobni učiniti nešto više. Bilo bi lakše načiniti neki stroj koji bi nam rekao, recimo na nekoj izbušenoj vrpci, jesu li ili nisu dva predmeta slična, nego načiniti stroj koji bi nam pokazao u čemu se te sličnosti sastoje.

4. prigovor: Paslika nije u fizičkom prostoru. Procesi u mozgu to jesu. Prema tome, paslika nije proces u mozgu.

Odgovor: Taj prigovor predstavlja ignoratio elenchi. Ne tvrdim da je paslika proces u mozgu, nego da je doživljaj paslike proces u mozgu. U introspektivnom izvještaju govori se o iskustvu. Slično, ako se prigovara da je paslika žućkasto-narančasta, moj je odgovor da je doživljaj gledanja opisan kao žućkasto-narančast, a taj doživljaj nije nešto žućkasto-narančasto. Prema tome, reći da proces u mozgu ne može biti žućkasto-narančast ne znači reći da proces u mozgu ne može ustvari biti doživljaj žućkasto-narančaste paslike. Ne postoji, u nekom smislu, ništa takvo kao neka paslika ili neka osjetilna datost, premda postoji stvar kao što je doživljaj slike, i taj se doživljaj neizravno opisuje u jeziku o materijalnom predmetu, a ne u fenomenalnom jeziku, jer takva stvar ne postoji. Opisujemo doživljaj doista govoreći da je on nalik na doživljaj koji imamo kad, na primjer, zbilja vidimo žuto-narančastu mrlju na zidu. Stabla i tapete mogu biti zeleni, no ne i naši doživljaji gledanja ili zamišljanja stabla ili tapete. (Ili ako su opisani kao zeleni ili čuti, to može biti samo u izvedenom smislu.)

5. prigovor: Imalo bi smisla reći za kretanje molekula u mozgu da je brzo ili polagano, ravno ili kružno, ali nema nikakva smisla reći to isto o doživljaju gledanja nečeg žutog.

Odgovor: Dosad nismo dali nikakav smisao govoru o doživljaju kao brzom ili polaganom, ravnom ili kružnom. No ja ne tvrdim da «doživljaj» i «proces u mozgu» znače isto ili čak da imaju istu logiku. «Netko» i «liječnik» nemaju istu logiku, ali nas to neće dovesti do toga da pretpostavimo kako govoriti o nekomu preko telefona znači govoriti o nekome pokraj toga, recimo o liječniku. Kad običan čovjek govori o nekom doživljaju, onda govori o tome da se nešto zbiva, ali ostavlja otvoreno o kakvoj se vrsti stvari što se zbiva radi, je li to čvrsti materijalni medij ili možda neke vrsti plinovitog medija, ili možda čak neka vrst neprostornog medija (ako to ima smisla). Ja samo kažem to da se «doživljaj» i «proces u mozgu» mogu odnositi na istu stvar, i ako je tako, onda možemo lako prihvatiti konvenciju (što nije promjena sadašnjih pravila uporabe riječi o doživljaju, nego dodatak) gdje bi imalo smisla govoriti o doživljaju terminima prikladnim za fizikalne procese.

6. prigovor: Osjeti su privatni, procesi u mozgu su javni. Ako iskreno kažem: «Vidim žućkasto-narančastu pasliku», i ne činim govornu pogrešku, onda ne mogu pogriješiti. Ali mogu pogriješiti s obzirom na proces u mozgu. Znanstvenik koji gleda u moj mozak mogao bi imati iluziju. Štoviše, ima smisla reći da dvojica ili više njih promatraju isti proces u mozgu, ali ne da dvojica ili više njih izvješćuju o istom unutrašnjem doživljaju.

Odgovor: To pokazuje da jezik introspektivnih izvještaja ima različitu logiku od jezika materijalnih procesa. Jasno je da, dok teorija o procesu u mozgu ne bude puno više poboljšana i šire prihvaćena, neće biti nikakvih kriterija za iskaz «Smith ima doživljaj te i te vrste» osim Smithovih introspektivnih izvještaja. Zato smo prihvatili jezično pravilo da (normalno) vrijedi ono što Smith kaže.

7. prigovor: Mogu zamisliti sebe pretvorenog u kamen, a da ipak imam slike, bolove, muku i tako dalje.

Odgovor: Mogu zamisliti da je električna teorija za munju pogrešna, da je munja neka vrsta čisto optičke pojave. Mogu zamisliti da munja nije električno pražnjenje. Mogu zamisliti da zvijezda večernjica nije zvijezda jutarnjica. Ali ona jest. Taj prigovor samo pokazuje da «doživljaj» i «proces u mozgu» nemaju isto značenje. On ne pokazuje da doživljaj nije ustvari proces u mozgu.

Taj je prigovor možda isti kao i onaj što se može sažeti u uzrečici: «Što se može sastaviti iz ničega, ne može se sastaviti ni iz čega.» Argument teče ovako: prema tezi o procesu u mozgu identitet između procesa u mozgu i doživljaja je slučajan. Zato je logički moguće da ne postoji nikakav proces u mozgu, niti bilo kakav drugi proces (ni u srcu, ni u bubrezima, ni u jetrima). Postojao bi doživljaj, ali ne i «odgovarajući» fiziološki proces s kojim bismo ga mogli empirički identificirati.

Mislim da prigovarač misli na doživljaj kao neki duhovni entitet. Prema tome on je, konačno, od nečega sastavljen, a ne od ničega. Prema njegovu gledištu on je sastavljen od duhovne građe, a prema mome on je sastavljen od mozgovne građe. Možda će protu-odgovor biti da je doživljaj jednostavan i nesložen, pa tako nije uopće ni iz čega sastavljen. Čini mi se da je to smicalica, jer, kad bismo je uzeli ozbiljno, onda bi se napomena: «Što se može sastaviti iz ničega, ne može se sastaviti ni iz čega» mogla preoblikovati u apriorni argument protiv Demokrita i atomizma i za Descartesa protiv beskrajne djeljivosti. No čini se čudnim da bi takvo pitanje moglo biti postavljeno a priori. Moramo, dakle, riječ «sastavljen» odrediti u vrlo slabom smislu koji bi nam dopustio reći da je čak i nedjeljivi atom sastavljen od nečeg (naime, od samog sebe). Dualist ne može stvarno reći da doživljaj može biti sastavljen od ničega. On naime drži da doživljaji mogu biti nešto pokraj materijalnih procesa, to jest, da su oni neka vrsta duhovne građe Ja kažem da je dualistička hipoteza potpuno nerazumljiva. No ja kažem da se doživljaji ne smiju identificirati s duhovnom građom nego s mozgovnom građom. To je druga hipoteza i, po mom mišljenju, vrlo prihvatljiva. Sadašnji se argument ne može oboriti a priori.

8. prigovor: prigovor «kukca u kutiji» (vidi Wittgenstein, Filozofska istraživanja § 293). Kako bi opisi doživljaja, ako su izvorni izvještaji, mogli dobiti uporište u jeziku? Svako jezično pravilo mora, naime, imati javne kriterije za svoju pravilnu primjenu.

Odgovor: prijelaz od opisa kako stvari jesu na opis kako se mi osjećamo upravo je prijelaz od otvorenog iskaza «to je tako» na iskaz «to izgleda tako». To jest, ako je naivac u napasti da kaže: «Postoji svjetlosna mrlja na zidu koja se kreće kad god ja pokrenem oči» ili «Igla je zabodena u mene», naučili smo kako se treba oprijeti toj napasti i reći «Izgleda kao da postoji svjetlosna mrlja na tapeti» ili «Osjećam kao da me netko bode iglom». Introspektivno izvješće nam govori o individualnom svjesnom stanju na isti način kao i «Vidim svjetlosnu mrlju» ili «Osjećam ubod igle»: razlikuje se od odgovarajućeg opažajnog iskaza utoliko ukoliko povlači svaku tvrdnju o onome što se stvarno zbiva u izvanjskom svijetu. S psihologističkog gledišta, prijelaz od govora o okolišu na govor o nečijim opažajnim osjetima jednostavno je stvar oslobađanja određenih reakcija. To su reakcije koje se normalno potiskuju jer smo naučili da u redovitim prilikama one obično ne pružaju dobru naznaku za stanje okoliša. Reći da nešto meni izgleda zeleno jednostavno znači reći da je moj doživljaj kao doživljaj koji dobivam kad gledam nešto što je doista zeleno. U svom odgovoru na 3. prigovor istakao sam krajnju otvorenost ili općenitost iskaza koji govore o doživljajima. To objašnjava i to zašto ne postoji jezik o privatnim kvalitetama. (Upravo kao što je riječ «netko», za razliku od riječi «liječnik», bezbojna.)

Ako se postavi pitanje u čemu je razlika između onih procesa u mozgu koji su, po mom mišljenju, doživljaji i onih procesa u mozgu koji to nisu, mogu odgovoriti samo da je to zasad nepoznato. Bio sam u napasti nagađati da je razlika djelomično ona što je ima između opažanja i primanja (prema terminologiji D.M. MacKaya) i da bi se tip procesa u mozgu koji je doživljaj mogao identificirati s MacKayevim aktivnim «rivalskim odgovorom». No to ipak ne može biti sve jer katkad mogu nešto opažati nesvjesno kao kad vadim rupčić iz ladice a da nisam svjestan da to činim. No na kraju, možemo klasificirati procese u mozgu koji su doživljaji kao one procese u mozgu koji jesu ili su možda bili uzročni uvjeti za one dijelove verbalnog ponašanja koje zovemo izvještajima o neposrednom doživljaju.

Razmotrio sam sad niz prigovora protivnih tezi o procesima u mozgu. Sada bih želio zaključiti s nekoliko pripomena o logičkom statusu same teze. Izgleda da U.T. Place drži da je to izravno znanstvena hipoteza . Ako je tako, onda je on djelomice u pravu, a djelomice u krivu. Ako se radi o (recimo) tezi o procesu u mozgu i u srcu, ili o tezi o jetrima ili o tezi o bubrezima, onda je to čisto empirička stvar, a pravorijek je u velikoj mjeri na strani mozga. Prave vrste stvari ne idu u srce, jetra ili bubrege, niti ti organi posjeduju pravi način složenosti strukture. S druge strane, ako se radi o tezi o mozgu, jetrima ili bubrezima (to jest, neki oblik materijalizma) s jedne strane, i epifenomenalizmu s druge strane, onda to nije empirička stvar. Ne može se, naime, zamisliti neki pokus koji bi odlučio između materijalizma i epifenomenalizma. Ta potonja stvar nije kao prosječna izravno empirička stvar u znanosti, nego kao stvar između engleskog naturaliste iz 19. st. Philipa Gossea i pravovjernih geologista i paleontologista njegova vremena. Prema Gosseu, zemlja je bila stvorena oko 4000. g. prije Krista točno kao što to opisuje Knjiga Postanka, sa savijenim stjenovitim naslagama, «znakovima» erozije, i tako dalje, sa svim vrstama fosila, sve u njihovim prikladnim slojevima, upravo kao da je obična evolucionistička priča bila istinita. Jasno, ta je teorija u nekom smislu neoboriva; nikakav se mogući dokaz ne može iznijeti protiv. Zanemarimo teološke postavke u koje je hipoteza Philipa Gossea smještena, isključimo, dakle, teološke prigovore, kao što je «kakav je to čudan Bog koji ne bi žalio toliko truda da nas prevari». Pretpostavimo da se drži kako je svemir baš počeo g. 4004. prije Krista s upravo početnim uvjetima baš posvuda onako kako je bilo u 4004. g. prije Krista, a posebno da je naš planet počeo s talozima u rijekama, erodiranim stijenama, fosilima u kamenu, i tako dalje. Nijedan znanstvenik neće to nikad podržavati kao ozbiljnu hipotezu, makar je ona suvisla sa svom mogućom evidencijom. Ta hipoteza griješi protiv načela štedljivosti i jednostavnosti. Bilo bi tu previše grubih i neprotumačivih činjenica. Zašto su pterodaktilske kosti upravo takve kakve jesu? Više ne bi bilo moguće nikakvo tumačenje terminima evolucije pterodaktila iz drugih oblika života. Imali bismo milijune činjenica o svijetu kakav je bio u 4004. g. prije Krista koje bi jednostavno trebalo prihvatiti.

Sporno pitanje između teorije o procesima u mozgu i epifenomenalizma izgleda da je u gore navedenoj vrsti. (Pod pretpostavkom kako behavioristička redukcija introspektivnih izvještaja nije moguća). Ako se složimo u tome kako nema uvjerljivih filozofskih argumenata koji nas prisiljavaju da prihvatimo dualizam, i ako su teorija o procesu u mozgu i dualizam jednako konzistentni sa činjenicama, onda, kako mi se čini, načela štedljivosti i jednostavnosti u velikoj mjeri odlučuju u prilog teorije o procesu u mozgu. Kao što sam prije pokazao, dualizam uključuje velik broj nesvodivih psihofizičkih zakona (pri čem «nomološki privjesci» lepršaju) čudnog oblika koje jednostavno treba uzimati na vjeru i isto ih je tako teško progutati kao i nesvodive činjenice o paleontologiji zemlje s kojima se suočavamo u teoriji Philipa Gossea.

<<<<< back