Svjetska zavjera pomaže rusku ekonomiju

Igor Studenkov

Dok pripadnici ruske političko-birokratske klase i šira politička javnost pokušavaju da razjasne što se to promijenilo (ako se uopće bilo što promijenilo) nakon međusobne razmjene izjava Medvedeva i Putina o sudjelovanju na predsjedničkim izborima 2012, i dok smeteno razbijaju glavu nad pitanjem nije li se to tandem „raskantao“, ja predlažem čitaocima da obrate pažnju na još jednu zagonetku. Medvedev je osim uvijene najave svoje kandidature, kineskim novinarima saopćio i slijedeće: „Mi nemamo namjeru graditi državni kapitalizam. To ne može biti naš izbor. Nama se jednostavno imperativno nameće stvaranje slobodne tržišne ekonomije“. On ovakvom izjavom u Rusiji nikoga neće ni začuditi, ni iznenaditi. Ovdje će ona zazvučati skoro banalno, otprilike koliko i već čuvena njegova rečenica „sloboda je bolja od neslobode“ koju je izrekao početkom svog mandata. Ali, u kontekstu današnjih događaja u svjetskoj ekonomiji, ova izjava izgleda sasvim drugačije.

Ne postoje granice koje bi razdvajale ono što se događa tamo od onog što se u ekonomiji događa ovdje. Svu svoju sadašnjost i svu budućnost naša zemlja već odavno ne određuje sama. I uzrok tome naravno nije nikakva svjetska zavjera, već apsolutno objektivni proces globalizacije, tekuće pojave koja se u svetu rodila ne danas, čak ni jučer. Dogodilo se da je u posljednjih desetak godina naglo porasla financijska uloga globalizacije i ona se tako, u svoj svojoj veličini, nametljivo pokazala svetu.

Danas će vam svatko tko se bavi financijama bez kolebanja potvrditi da za rusku ekonomiju, bez obzira na to koliki je broj poluga vlasti on preuzeo na sebe, Vladimir Putin ni u kom slučaju nije glavni newsmaker. Predsjednik Federalnih rezervi SAD Ben Shalom Bernanke je taj u koga su uperene sve oči i sve uši financijskih stručnjaka. On je taj od čijih odluka ovise ne samo trenutna kolebanja valutnih i svih ostalih svjetskih tržišta, već i opći dugoročniji trendovi na koje moraju da računaju svi, od tržišnih špekulanata do političara. Ovome još treba dodati da je zanemarljivo malo onih koje proganja fiks-ideja kako Bernanke, dok donosi svoje odluke, razmišlja i o tome kako da što jače zabiberi Rusiji. Sve je mnogo jednostavnije i racionalnije, i nema nikakve potrebe uljuljkivati se lažnim laskavim utjehama o nekakvom svom velikom značaju. Rusija, sa svoja tri posto od ukupnog svjetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP), nema nikakvog osnova da pretendira na ulogu subjekta u globalizacijskim procesima. Čak je i suverenitet one glomazne, i u značajnoj mjeri izolirane, sovjetske ekonomije bio krajnje uvjetan. Sjetimo se samo s kojim se sve problemima srela sovjetska ekonomija u drugoj polovici prošlog stoljeća, i koliko je ozbiljno bio potkopan SSSR prilikom tadašnjeg katastrofalnog pada svjetskih cijena nafte.

Danas, arapske revolucije „daju sve od sebe“ da cijena nafte ne krene putem naniže, što je svojevrstan povod da se podsjetimo još jedne činjenice iz (ovog puta) sasvim nedavne historije Rusije. Sudski proces nad JUKOS-om je zapravo bio glasna komanda „naprijed u državni kapitalizam!“, a preuzimanje imovine i raskulačenje tada politički najaktivnijeg oligarha nije služilo samo kao opomena i pouka ostalima, već i kao stimulans državnim kapitalistima (što onih s epoletama, što bez), da zadovolje svoje apetite i prirodnu želju da se i oni „malo“ potkože. Relativno nagli i do tada neviđeni rast cijena nafte, ovu želju je samo podgrijavao.

Slijedeći ovu logiku, ovaj ponovni rast cijena nafte bi morao da daruje nova, još moćnija krila ruskom državnom kapitalizmu. Što se tiče zemalja razvijenog kapitalizma, njihov bi odgovor na ponovni rast cijena nafte, u okviru određenih parametara, također trebalo stimulirati rast državnih intervencija u njihovu ekonomiju, i to pre svega na području dalje razrade projekata prelaska na alternativne izvore energije.

Ovo se pitanje može i šire postaviti. Ako imamo u vidu lekcije naučene tokom posljednje svjetske ekonomske krize, kakva je danas sudbina državnog kapitalizma? Svi znamo da je kriza ta koja uvijek stimulira promjene. Također nije tajna, i to niko ne osporava, da su među krivcima za ovu posljednju ekonomsku krizu možda najkrivlje baš te iste Federalne rezerve SAD na čijem je čelu dugo godina stajao Allan Grispen. Uostalom, on se već i sam javno pokajao za učinjene greške u provođenju suviše mekane monetarne politike. Jasno je da izazovi nametnuti financijskom globalizacijom traže nove odgovore. I tu je ono mjesto na kome nam se nameće glavno pitanje – koje?

Pokušaji da se nađu odgovori polaze sa dvije potpuno suprotne pozicije. Jedni polaze s pozicija vrlo pragmatičnog i hladnokrvnog razmišljanja da je kriza, naravno, stvar više nego neprijatna, ali (što se tu može) život je takav. A to znači da kriza spada u kategoriju onih događaja u ekonomiji koji se mirne duše mogu nazvati „redovnim stanjem“. Drugi stoje na pozicijama kipućih strasti. Oni tvrde da je posljednja kriza zapravo novo izdanje Velike depresije 1929 – 1933 i napominju kako je ona u mnogome doprinijela tome da se u deceniji koja je nakon nje nastupala, svet tako krvavo i kardinalno mijenjao.

Ove dvije pozicije je nemoguće objediniti. No postoje pokušaji da se ipak pronađe opća rezultanta u mišljenjima obje strane. A logika je očigledna. Ako je financijska globalizacija ta koja je bremenita tim tako rušilačkim krizama svjetskih razmjera, onda je neophodno naći neki adekvatni međunarodni mehanizam koji će je uspješno staviti pod kontrolu. Pošto je jedan od ekonomskih odgovora na Veliku depresiju i Drugi svjetski rat (kao njenu posljedicu) bio Bretonvoodski sistem iz 1944, a iz kojeg su onda proistekle međunarodne institucije kao na primjer Međunarodni monetarni fond i svjetska banka za obnovu i razvoj, sva je prilika da će ovakav pristup zadovoljiti barem neki, makar i mali dio onih koji su na strani „uzburkanih strasti“.

U Washingtonu su sredinom aprila 2011, financijski rukovodioci zemalja Velike dvadesetorice počeli s realizacijom ideja koje proizlaze iz ove logike. Ministri su se dogovorili da u vidu brojeva, na ekonomske pokazatelje svih zemalja postave crvene zastavice upozorenja. Deficit budžeta ne smije prijeći 3 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), državni dug ne smije biti veći od 60 posto od BDP-a (razgovara se i o ukupnom nivou korporativnog duga), uvode se pravila o kretanju tečajeva nacionalnih valuta tako što kurs može da se obara samo u slučaju ako je tekući deficit platne bilance porastao za 4 posto od godišnjeg BDP-a, a ako kurs raste, to će svi prešutno pozdraviti jer to znači da se dotična zemlja okrenula prema uvozu. I reklo bi se sve je u redu, osim jednog – pravila su donesena, a sankcije, u slučaju njihovog kršenja, nisu.
No vratimo se na pitanje o sudbini državnog kapitalizma. Kriza je ta koja, podređujući se režimu mera sa (neki govore) „nadnacionalnim“ interesima, mnoge tjera na to da se okrenu baš tom državnom, a ne nekom drugačijem kapitalizmu. Kako bi tim povodom rastjerao bilo kakve sumnje, direktor MMF-a Dominique Strauss-Kahn se prisjetio i citirao jednog od „očeva“ Međunarodnog monetarnog fonda, John Maynard Keynesa. A on je 1933. pisao slijedeće: „Dekadentni internacionalni, no u isto vrijeme i individualistički kapitalizam, u čijim se rukama svi mi nalazimo od završetka svjetskog rata, nije se ovjenčao nekim posebnim uspjesima. On je nerazuman i ružan. On je nepravedan i nedobronamjeran. On ne daje željene rezultate. Kraće rečeno, on nam se ne sviđa i mi počinjemo da ga preziremo. No kada sebi postavimo pitanje čime bismo mogli da ga zamijenimo, odjednom, u potpunoj nedoumici, ostajemo poraženi i sasvim nemoćni“.

Priznat ćete, sasvim suvremena tirada. Vrijedi napomenuti da je Keynes u svjetsku historiju ekonomije ušao kao jarki i dosljedni pobornik državnog stimuliranja potražnje i da se mirne duše može svrstati u reprezentativni tim pristalica državnog kapitalizma. I što sad? Ispada da svjetska ekonomija ide na jednu stranu, a Medvedev rusku ekonomiju poziva da pođe na sasvim drugu?

No ne treba žuriti s odgovorom. Jer i bezgranična sloboda tržišta i državom ugušena ekonomija mogu biti podjednako pogubni, tako da sami po sebi, nikakvi „izmi“ tu ne mogu pomoći. Sva mudrost je sadržana u recepturi raznih komponenata. Ta bi receptura morala da osigura ne samo novi nivo protukrizne otpornosti i stabilnosti, već i efikasnost čitavog sistema. A to što se pod izgovorom čvrste ruke i stabilnosti u Rusiji naziva državnim kapitalizmom, pojašnjenjem koje sledi se veoma jednostavno može ilustrirati.

Cena nafte je već prekoračila sumu od 120 dolara za jedan barel, a iz Moskve se ne čuju ni radosni plotuni, niti se priređuju vatrometi koji bi proslavili ovaj tako sretni događaj. I razlog tome svakako nije želja da se bude taktičan ili politički korektan. cijena nafte raste, rublja u slijedu za njom također raste, a kapital (barem za sada) i dalje nesmanjenom brzinom nastavlja da bježi iz zemlje. Pored toga, Ministarstvo za razvoj ekonomije prognozira dalji rast cijena nafte, pri čemu (nečuveno!?) prognoza visine bruto domaćeg proizvoda (BDP) ostaje na pređašnjem nivou, mada je sasvim nedavno zamjenik ministra Andrej Klepač javno oglasio zakon po kome rast BDP-a neposredno zavisi od dinamike svjetskih cijena nafte. Što se to događa? Pa, događa se to da cijena nafte još nije dostigla te visine koje bi omogućile da ruska investiciona klima potencijalnim investitorima izgleda manje odbojna. A pitanje, može li uopće cijena nafte da se vine do visina koje bi bile u stanju da osiguraju nešto privlačnije uvjete, ostaje potpuno otvoreno. Drugim riječima „cijena“ putinskog državnog kapitalizma, izdašno obremenjenog korupcijskim i svim ostalim troškovima, još uvijek je mnogo viša od aktualne cijene nafte.

Koraknimo korak unazad, i slika pojave s kojom se danas susrećemo u ekonomiji biće nam još jasnija. Ekonomija SSSR-a se definitivno sudarila sa svojom neefikasnošću tek u trenutku kada je nafta dostigla cenu od 8 dolara za barel, a današnja ekonomija Rusije je neefikasna pri ceni od 120 dolara za barel. Da li osjećate (što bi se reklo) razliku! To da državni kapitalizam ovdje i državni kapitalizam tamo nisu jedno isto, potvrđuje primjer Rusije i, recimo, Austrije. Ovu razliku uočavaju i ruski pripadnici strane „uzburkanih strasti“, no na svoj način. Oni i danas s pjenom na ustima sahranjuju dolar i čitav Zapad, zaboravljajući pri tom da su državni patrioti još u vrijeme Nikolaja Prvog s istim entuzijazmom sahranjivali Evropu, a da je ona i tada, kao i sada, neusporedivo efikasnija od Rusije. Uzgred, ovi „strastveni“ se s vidnom nervozom i veoma oprezno odnose prema nadnacionalnom kapitalizmu. Njih plaši „svjetska vlada“ koja će (oni su u to uvereni), raditi protiv ruskih interesa. Njima je državni suverenitet draži od efikasne ekonomije i slobode građana.

A sad je vrijeme da se vratimo na početak. Kada se svi fakti i pojmovi stave na svoja mjesta, ispada da se Dominique Strauss-Kahn i Medvedev zapravo kreću jedan drugom u susret. Stvar je u tome što se putinski državni kapitalizam nalazi daleko izvan granica racionalnog državnog kapitalizma u koji nas zovu Dominique Strauss-Kahn i Keynes. Zato će se Medvedev, ako bude imao snage da reformira putinski državni kapitalizam, bez problema odmah naći u društvu onih koji se u svetu već nalaze u suvremenom postkriznom mainstreamu. A oni „strastveni“ su za rusku ekonomiju uvijek bili (i ostali) štetni.