Svijet: Tko će dominirati globalnom ekonomijom?

Piše: Irina Studenkova

„Lude dvadesete” bio je termin kojim su sociolozi pokušali opisati dramatične društvene promjene na Zapadu, prije svega u SAD-u, posle završetka Prvog svjetskog rata. Promjene su se dominantno odnosile na izmijenjenu ulogu žena u zajednici, koje su dobile značajniju ulogu, povećan značaj razonode: sporta, turizma, umjetnosti, prije svega muzike i filma, noćnog života uopće, kao i na izmijenjeni kulturološki obrazac, koji je podrazumijevao kidanje konzervativnih stega i emancipaciju individua. Tokom 20-ih na globalnu scenu stupa, tada još stidljivo, Amerika, koja postaje prva svjetska sila, iako to većini promatrača nije bilo uočljivo još dvije decenije. Po svemu sudeći dvadesete u ovom stoljeću će također donijeti prekretnicu i na ekonomskoj i na političkoj pozornici.

Postoje događaji koji fundamentalno mijenjaju svjetski poredak. Francuska revolucija dovela je do tektonskih promjena u evropskom društvu kroz ubrzanje razvoja novih ideja, ali i uslijed dvodecenijskih ratova na evropskom i u manjoj mjeri sjevernoameričkom kontinentu, koji su drastično promijenili utjecaj pojedinih velikih sila. Dugoročno najveći dobitnici bile su Britanija i kasnije SAD. Velika depresija doprinijela je kolapsu Weimarske republike, dolasku na vlast Hitlera i otpočinjanju Drugog svjetskog rata. Poraz Njemačke i Japana 1945. promijenio je vanjskopolitičku orijentaciju ovih država i snažno ojačao SAD, ali i SSSR. Pobjeda komunističke partije Kine 1949. označila je potpuno drugačiju vanjsku i unutrašnju politiku te zemlje. Raspad Varšavskog pakta, ujedinjenje Njemačke i u najvećoj mjeri raspad SSSR-a, uz pacifikaciju Ruske Federacije, stvorili su uvjete za nastanak unipolarnog globalnog poretka, čije je trajanje krajnje neizvjesno. Globalni ekonomski centar snažno se pomiče prema Aziji po prvi put od 18. stoljeća. Projekcije za prve godine druge decenije 21. stoljeća govore o nastavku trenda koji traje deceniju, a po nekim parametrima i više.

Poznati svjetski ekonomista John O. Sulivan tvrdi da je relativno opadanje Zapada neizbježno, ali da neminovni apsolutni i relativni rast Istoka neće biti bez problema. Naime, u posljednja dva stoljeća know-how, koji determinira produktivnost, bio je koncentriran na Zapadu. Međutim, to je bila anomalija, budući da je tokom ranije ljudske historije populacija određivala ekonomsku snagu. To se upravo sada dešava i trenutna kriza samo ubrzava jačanje Kine i Indije. Kina je ostvarila vremenski najdužu ekspanziju privrede zabilježenu u povijesti, koja traje trećinu stoljeća. Ipak, naivno je pretpostaviti da će rast zemalja u razvoju (ZUR) biti pravolinijski, odnosno da će se trenutno veoma snažne stope rasta nastaviti u nedogled. Brz rast ZUR-a je dobar i za Zapad, budući da će Kina i druge ZUR sve više kupovati usluge u kojima razvijene zemlje imaju komparativne prednosti. Brža konvergencija (približavanje) smanjila bi razlike u nadnicama i umanjila pritisak na nadnice nekvalificiranih radnika na Zapadu, a svaka inovacija znači manje za Zapad nego za zemlje u razvoju. Kina bi trošila i manje prirodnih resursa zarad investicija. Snažna kineska tražnja učinila je da se završi skoro stotinu godina pada cijena industrijskih sirovina na radost zemalja bogatih resursima. I pored snažnog rasta tokom posljednje decenije, te cijene su jedva na polovini nivoa od prije jednog stoljeća.

Poslije relativno brzog rasta tokom devedesetih zapadne ekonomije ušle su u novo stoljeće sa ozbiljnim strukturnim problemima, koji su praktično prepolovili stope rasta. Japan već dvije „izgubljene” dekade bilježi stope rasta od oko 1 posto, što praktično ukazuje na stagnaciju. U periodu 2002–2011. prosječna stopa BDP-a SAD-a iznosi samo 1,6 posto. Stanje je lošije u euro zoni, (rast od 1,3 posto u prvoj deceniji 21. stoljeća). Istovremeno druga ekonomija svijeta i vodeća zemlja u razvoju Kina nastavlja snažan trend iz devedesetih i u razdoblju 2001–2010. bilježi prosječni rast od 10 posto. Indija ima blago nižu prosječnu stopu rasta u istom periodu (7,2 posto), dok Rusija raste umjerenije (5,3 posto). Navedeni podaci nesumnjivo ukazuju na rebalansiranje ekonomske moći u svijetu, od razvijenih zemalja ka ZUR, koje već čine polovinu globalnog BDP-a izraženog u kupovnoj moći. Ovu tezu potkrepljuju i podaci o kretanju zaposlenosti i realnih zarada, izvoza, kao i industrijske proizvodnje.

U realnom sektoru vodećih zemalja OECD-a prije i tokom financijske krize 2008. produktivnost faktora proizvodnje je značajno usporila rast. Tokom krize te zemlje imaju faktički nulti rast produktivnosti rada. Zaposlenost opada u najvećoj ekonomiji svijeta nakon 2007, sa 146 milijuna te godine, na 139 milijuna u decembru 2010. Slična situacija je i u euro zoni gdje zaposlenost pada od 2008. (149,3 milijuna ljudi), da bi 2010. iznosila 146,8 milijuna ljudi. Realne nadnice u SAD-u 1998–2008. rasle su samo 4 posto, dok su u industriji bile realno manje za 2 posto. Tokom krizne 2009. nadnice su značajno pale, i taj pad nije nadomješten prethodne ni ove godine, te se može izvesti zaključak o daljem opadanju realnih zarada u SAD-u. I vodeća ekonomija euro zone Njemačka bila je praktično bez rasta realnih nadnica po času 1998–2008, da bi posljednje dvije i po godine situacija bila dodatno pogoršana.

S druge strane, Kina bilježi dramatičan rast realnih zarada od skoro 16 posto prosječno u prvoj deceniji 21. stoljeća, i Indija ima znatan rast od 5 posto. Stopa nezaposlenosti u zemljama Zapada porasla je tokom krize za 4–5 postotnih bodova i drži se na nivou veoma bliskom dvoznamenkastom. Preraspodjela ekonomske moći dogodila se kada su zemlje u razvoju i vodeće države izvoznice nafte akumulirale ogromne količine obveznica SAD-a i u manjoj mjeri drugih „bogatih zemalja”, što je dovelo do izraženog rasta globalnih trgovinskih neravnoteža, posebno zahvaljujući enormnom rastu uvoza SAD-a i izvoza Kine. Nastali platnobilansni deficit SAD-a financiran je prodajom vrijednosnih papira, prije svega azijskim zemljama. U srcu neravnoteže nalaze se SAD, sa ogromnim fiskalnim i trgovinskim deficitom, i Kina sa simetričnim suficitima, te je potreban nezabilježen nivo koordinacije ovih dvaju zemalja da bi došlo do mekog prizemljivanja. „Pomicanje” prerađivačke industrije iz SAD-a i Zapadne Evrope prema Aziji (prebrza deindustrijalizacija ovih zemalja) godinama je nadomještavano rastom udjela financijskog sektora u BDP-u i posljedično snažnim rastom kreditiranja koje je poticalo potrošnju, odnosno uslužne djelatnosti. Svjetska financijska kriza, a godinu dana kasnije i ekonomska kriza, ogolila je dubinu i značaj postojećih neravnoteža i ubrzala proces preraspodjele globalne ekonomske i geopolitičke moći.

U posljednjoj deceniji rast realnog BDP-a prosječno je iznosio 10,5 posto u Kini i 1,7 posto u SAD-u. U periodu 2011–2015. očekuje se rast BDP-a Kine od čak 9,5 posto. Uz rast Kine od samo 6 posto i SAD-a od visokih 3 posto, i jačanje juana od 2 posto godišnje, ekonomija Kine prestiže američku 2024. I druge projekcije ukazuju da bi Kina mogla da sustigne SAD dvadesetih godina 21. stoljeća, da bi je narednih decenija ostavila daleko iza sebe. U pedesetim godinama 21. stoljeća razlika u udjelu u svjetskoj ekonomiji biće dvostruka u korist Kine. Kada je u pitanju PPP (kupovna moć), Kina će znatno ranije prestići SAD (2016), ali ako se uzmu u obzir nominalni BDP po stanovniku, SAD će i polovinom 21. stoljeća biti u velikoj prednosti i procjenjuje se da će odnos biti oko 2:1. U svakom slučaju biće, teško za Kinu i druge ZUR da svoju rastuću ekonomsku snagu pretvore u politički utjecaj. Kina je 2010. postala najveći industrijski proizvođač na svijetu (u odnosu na 1977. obim industrije je veći skoro 40 puta), druga najveća globalna ekonomija, najveći potrošač energije, dok je godinu dana ranije postala najveći svjetski izvoznik. Ipak i pored veoma dugog perioda prosperiteta dosadašnji i budući razvoj Kine zavisi od zapadne tehnologije i plasmana njenih jeftinih proizvoda na tržišta SAD-a i EU, zbog nedovoljno razvijenog domaćeg tržišta. Inovativnost Kine u primijenjenoj znanosti i vojnoj tehnologiji je na uzlaznoj liniji, a između 2020. i 2030. mogla bi dostići nivo koji počinje da ugrožava superiornost SAD-a. Naime, s početkom 21. stoljeća lagano slabi vodstvo SAD-a u tehnološkim inovacijama; indikativno je da su skoro polovina postdiplomaca prirodnih znanosti u SAD-u stranci, a većina će otići kući.

Trenutno čak oko 500 milijardi dolara, tj. polovina gotovog novca ili gotovine SAD-a je izvan SAD-a. Veliki dio toga novca služi švercu, kriminalu, ali je držanje dolara i način da ljudi u siromašnim zemljama štede u nečemu što je sigurno. Zanimljivo je da je trećina od 900 milijardi eura gotovine u banknotama od 500 eura koje su najpodesnije za falsificiranje. Kada somalski pirati ili bjelosvjetski gangsteri budu plaćali u juanima, a ne u dolarima ili eurima, to će biti znak da je ekonomska moć skliznula ka Kini. Kada bi juan mogao postati svjetska valuta? Ne brzo čini se, mada je uloga dolara, u kome je i dalje tri petine globalnih deviznih rezervi, u opasnosti. Poznati svjetski ekonomista Eichengreen tvrdi da bi juan mogao postati vodeća globalna valuta oko 2020. Status rezervne valute zavisi od veličine ekonomije (druga na svijetu), izvoza (1. mjesto) i neto strane imovine. Kina već ima neto imovinu u inozemstvu od 1.800 milijardi dolara, devizne rezerve su joj 3.200 milijardi dolara, nešto više od trećine ukupnih svjetskih rezervi.

Velika je mogućnost „drugog vala” ekonomske krize, odnosno najvjerojatnije značajnog usporavanja privrednog rasta prije svega u razvijenim zemljama. U suštini to bi bio samo nastavak krize iz 2008, čiji efekti nisu eliminirani i riješeni, već samo odgođeni i ublaženi primjenom monetarnih, fiskalnih i razvojnih instrumenata. Naime, najmanje desetak godina pretjerane i neracionalne javne potrošnje, uz ekonomiju realnog sektora koja se nedovoljno razvijala da prati potrošnju, dovele su mnoge zemlje na granice bankrota i primorale ih na nova zaduživanja i reprogram dugova. Obeshrabruje i to što posljednji izvještaji ukazuju na pad poslovnog i potrošačkog povjerenja na Zapadu. Važno je naglasiti da bi i moguća recesija 2011–2012. bila mnogo blaža od one iz 2008–2009. MMF prognozira da će ZUR rasti za 4 procentna boda brže nego bogate zemlje u ovoj i 2012. Naime, u razvijenim zemljama rast se procjenjuje na samo 1,4 posto ove i 1,7 posto 2012, što je značajno ispod 20-godišnjeg trenda rasta u ovim zemljama od 2,3 posto. Rast u ZUR-u se procjenjuje na 6,1 posto ove i isto toliko naredne godine (u prethodnih 20 godina prosječno je iznosio 5 posto). ZUR će tako generirati čak četiri petine globalnog rasta u ovoj i narednoj godini. Uslijed pada izvoza rast Kine iznosit će 9 posto ove i 8,2 posto 2010. Rast kineskog izvoza će biti 15,1 posto ove, i 5,5 posto naredne godine.

Većina analitičara slaže se da se Zapad suočava sa godinama sporog rasta. Neki procjenjuju da bi to moglo potrajati tri godine, a pojedini ekonomisti i cijelu narednu dekadu, koja bi mogla biti slična onoj koja joj je prethodila. Jasno je da će visoka nezaposlenost i slaba potrošnja snažno usporavati rast zapadnih ekonomija ove i naredne godine. Indikativno je da je i šef centralne banke SAD-a Ben Bernanke krajem septembra ove godine izjavio je da bi SAD i druge razvijene zemlje dobro učinile da se ugledaju na primjer zemalja u brzom razvoju. Naglasio je da su privrede poput kineska usvojile discipliniranu budžetsku politiku, priklonile se slobodnoj trgovini, uvele javne investicije u obrazovanje i tehnički razvoj.

Za razliku od druge polovice prethodnog stoljeća SAD ima limitiranu mogućnost za unilateralne akcije, dok Kina ima koristi od trenutnog geopolitičkog aranžmana i globalizacije. Ono što je novost je spremnost Kine i Rusije, a u manjoj mjeri i Brazila i Indije, da vuku poteze koji su potpuno protivni interesima SAD-a, i da budu u velikoj mjeri sigurne da za to neće snositi određene, prije svega, ekonomske ili diplomatske posljedice, na primjer neki vid izolacije, kao što je bio slučaj sa socijalističkim državama više od četiri decenije. Da li idemo ka famoznom G-2, tijelu koje bi koordiniranom politikom Kine i SAD-a donosilo strateške odluke? Ipak, ove dvije zemlje imaju „nepomirljive” političke sisteme, različite poglede na stabilnost u Aziji, razlikuje ih i „briga” SAD-a za ljudska prava u Kini (npr. problematično pitanje Nobelove nagrade za 2010), ekološka politika.

Realnost je da ekonomski i politički režimi razvijenih zemalja (SAD, Japan, EU) nisu uspele prerasti slabosti uslijed demografskih i fiskalnih problema. Globalni utjecaj država u svijetu prije svega zavisi od njihove ekonomske i vojne moći. Paul Kennedy u svom epohalnom djelu „Uspon i pad velikih sila” pokazuje da je ekonomska snaga ključni faktor snage imperija kroz povijest. SAD su još uvijek vodeća globalna sila i to zahvaljujući ekonomsko-tehnološkoj superiornosti, vojnoj supremaciji, mogućnosti da snažnom diplomacijom i mrežom savezništava u svijetu uglavnom „proguraju” svoje prioritete i dominirajućem anglosaksonskom (euroatlantskom; judeokršćanskom; grko-germanskom) kulturnom obrascu. Vjerojatan je nastavak trenda disperzije autoriteta i moći na globalnom planu, koji će biti ubrzavan uslijed pojave novih globalnih igrača, trenutne snažne ekonomske krize, pogoršavanja institucionalnih deficita (UN npr), potencijalnog širenja regionalnih blokova, kao i unaprijeđene moći vaninstitucionalnih subjekata i mreža. Efektivne globalne institucije kreirat će više država (Kina, Rusija, EU...) uz vodeću ulogu SAD-a.

Transfer ekonomske snage od Zapada ka ZUR ipak će trajati duže nego što se to trenutno čini. Naime, ZUR su sklonije iznenadnim usporavanjima ili stagnacijama kako postaju bogatije. Problem prerastanja srednjeg nivoa razvoja uskoro bi mogao da pogodi Kinu i druge ZUR. Naime, kada laka faza rasta prođe dolazi do opadanja ukupne produktivnosti i snažnog usporavanja rasta. To se uglavnom dešava kada prosječan dohodak dostigne 16.000 dolara (cijene 2005), kada dohodak po stanovniku dostigne 58 posto onog u vodećoj ekonomiji svijeta, i kada udio zaposlenih u prerađivačkoj industriji stigne na 23 posto. Ipak, 2011. kineski BDP po glavi stanovnika je tek 17 posto američkog. Treba naglasiti i to da je za, razliku od Kine i ostale ZUR, još uvijek lakše poslovati, podići kredite ili naći školovane radnike na zapadu. Također, teško je napraviti visokosofisticirane proizvode. Na kraju krajeva, da je sve to tako lako Kina i ostale ZUR bi već bile bogate zemlje.