Tri Bosne u jednoj hefti

Alan Pejković

Medijska slika koju Bosna i Hercegovina svakodnevno otprema u svijet uglavnom je monotona, monokromno siva, ispunjena crveno-zelenom korupcijom po rubovima, bahatošću lokalnih glavonja, već standardnim negiranjem ratnih zločina i svim drugim veseljačkim pojavama koje, kako bi to Fatmir Alispahić sigurno procijenio, nisu ni upola tako opasne kao cionistička gay parada, trn u oku svih pravijeh Bošnjaka. Istina, u intenzivnijim sedmicama kao što je prošla, potrefe se i neke druge priče, naizgled pozitivnijeg karaktera: Sarajevski filmski festival te oslobađanje Jovana Divjaka, oba značajna događaja za narode u BIH, za neke više, za neke manje. Obje ove priče u eter odašilju jednu drugačiju Bosnu i Hercegovinu, no, kako to na Balkanu najčešće biva, nije zgoreg makar malo zaći ispod svečarske glazure i euforičnih povika.

Najčešća, a i valjda najžešća, kritika SFF-a koju redovito čujemo svake godine je da je to više festival glamura nego filma. Možda je tako bilo od samog početka, a možda se ova transformacija desila vremenom. Mnogo je danas bitnije biti sastavni klimoglavi djelić prostora striktno uokvirenog crvenim tepihom, nego biti filmski znalac na istom, što za jedan filmski festival jeste pomalo čudno. Omiljena pitanja stranim gostima i dalje su najčešće: "A jeste probali ćevape?" i "Jesu li Sarajke najljepše djevojke na svijetu?". Ovo su, naravno, sve izražaji lokalnog kolorita i ne treba se plaho na njih jediti. Nije sarajevski festival jedini filmski festival na kojem glamur preuzme kormilo pa su takve kritike možda i pomalo bezube, a možda manje interesantne. Jedan drugi problem sa svim tim glamurom koji se nagura u jednu sedmicu, koja, ne dao ti dragi Bog, ne smije da se potrefi sa ramazanom jer je teže u filmskim raspravama argumentirati da si pravi pravcati musliman ako uz to piješ alkohol, je što svu onu bijedu ostatka godine u BIH društvu istura još intenzivnije u prvi plan. Radnici koji su sretni što rade, što se ne puca i što će možda jednom imati i kolače na stolu, studenti koji studiraju bez ikakvog razloga jer im za posao trebaju samo veze pa bi se komotno mogao uvesti i Fakultet za vezni saobraćaj, neradnici satrveni potragom za poslom uz vječno ispijanje višesatnih kafa, penzioneri koji umjesto značaka ili uspomena sakupljaju pronađenu hranu u kontejnerima. Stvari nikako nisu za slavlja iz kojeg god ih ugla gledali. Ovih dana čuh na jednoj lokalnoj radio-stanici tipičnu reakciju koja uveliko garantira kako se stvari neće ubrzo popraviti. Voditeljica emisije, u nekom svom veseljačkom tripu i zgrožena time što su slušatelji i slušateljice počeli da daju politički obojene komentare na jad i bijedu bosanskohercegovačke zbilje, dade im "mudar" savjet koji ću ja ovdje parafrazirati. Kaže žena otprilike: uh, baš nam je dosta politike ovo jutro, hajde da zamišljamo neko mjesto gdje bismo sad mogli biti. Eskapizam je, svi to znaju, uvijek lakši put od suočavanja sa stvarnošću, ali i eskapizam funkcionira samo dok se ima fizičke snage da se nešto uopće izmašta. Dotičnoj voditeljici nikada neće pasti na pamet recimo ovo: Hajde da nešto promijenimo u politici da bismo jednog dana bili na mjestima koje sad samo zamišljamo. Ne argumentiram, naravno, da je SFF samo još jedno sredstvo eskapizma, na kraju krajeva festival ima i značajne turističke potencijale, ljudi iz čitavog svijeta se skupljaju tu, pogledaju pokoji film, ponesu si sirnice i bureka za puta i svi sretni. I možda je i potrebno makar na sedmicu zaboraviti na to kakva je zapravo Bosna i Hercegovina danas država. Problem je samo u tome što oni praznih stomaka to ne mogu. Ali njih svakako i nema na crvenom tepihu. Baš onako kako u staroj Jugi nije bilo pedera.

Oslobađanje Jovana Divjaka se medijski predstavlja kao veliki uspjeh Bosne i Hercegovine. Veliki uspjeh neophodan da se balansira recimo nesposobnost da se formira vlast. Uskoro će i godina od izbora, ali polako. Sad je vrijeme odmora, manana je mnogo bolje. Mada je Divjakovo oslobađanje svakako još jedan teški poraz Srbije, te najmazohističkije od svih država, taj čin teško da može biti pobjeda današnje Bosne i Hercegovine. Sam Divjak je svjestan koliko se ta današnja BIH razlikuje od one za koju se on borio, svjestan je i svega što je prošao kao visoki oficir Armije BIH. A svjestan je, sasvim sigurno, i svog simboličkog potencijala kojim se lako može manipulirati. Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe, viče narod. Jovo, kao relikvija iz nekog drugog vremena, je estradiziran, odložen u kontejner za eksploataciju mitova kojem se pristupa po potrebi. Ponavljanje klišeja, makar bili i antinacionalistički, teško da išta više rješava. Nije više dovoljno reći: Ovo je Bosna. Suštinsko pitanje koje narodne lelujajuće mase nikako da dosegnu je odavno postalo znatno kompleksnije, kakva je ovo zapravo Bosna i Hercegovina? Kakve veze ona ima sa onom državom za koju se Divjak borio? Početni aspekt rata je taj da je većina napadnutih ljudi prvenstveno branila svoj dom od velikosrpske agresije. Patriotizam je na tom prvom nivou zaista igrao znatno manju ulogu nego se to najčešće predstavlja. Istovremeno, svi učesnici sukoba, bilo u fizičkom ratovanju, bilo u političkom, bilo u medijskom, su se borili ili se bore za određeni koncept države. "Čika Jovina" država postoji možda u njegovoj mašti. Uz pomoć mašte lakše smo preživljavali rat, ali uz pomoć mašte u mirnodopskim uvjetima niko neće doći na mjesto na koje želi dospjeti.

Ovo su bile dvije Bosne u jednoj sedmici. Šta je sa trećom iz naslova? Ona je, znate, pomalo tajna i time nije toliko vidljiva. Nema je na crvenom tepihu niti na raspjevanim demonstracijama za "čika Jovu". Bosna je to Zije Dizdarevića koji je nakon što je ukazao na rasizam u tekstu profesora Rešada Hafizovića, o kojem sam pisao u mom prošlom tekstu, dobio otkaz iz Oslobođenja, lista godine u svijetu 1992. Nakon 17 godina rada Zija Dizdarević je narušio ugled tog Oslobođenja tako što je ukazao da je neprihvatljivo da se sasvim rasistički tekst pojavi na stranicama tog slavom ovjenčanog i nadasve, jel te molim lepo, multikulturalnog glasila. Ali nisu svi Srbi "čika Jovo" pa je to gubljenjem posla platio Zija Dizdarević. Bosna je to i sad već sahranjene tuzlanske tužiteljice Dijane Milić, osobe koja je, između ostalog, vodila sad već famozni slučaj protiv profesora Pravnog fakulteta osumnjičenih za seksualne radnje sa svojim studenticama. Pošto BIH nikako ne voli one koji se usprotive lokalnom shvatanju demokratije, Dijana Milić je optužena, na osnovu iskaza, zamislite, profesionalne prostitutke, za pokušaj seksualnog odnosa sa istom. Medijski razapeta kao zločesta lezbejka koja radi na razgrađivanju inače izvrsne i neproblematične akademske scene BIH, vrlo brzo je suspendirana. Nakon čega je ubrzo umrla od srčanih komplikacija koje je teško ne dovesti u vezu sa ovom morbidnom kampanjom spašavanja razbludnih profesora i njihovih razgranatih mreža. Bosna je to nepravednih otkaza, preranih smrti, zaustavljenih pravnih procesa. Crveni tepih neće nikada postati leteći ćilim kojim će se otići za bolju budućnost dok se ovakve stvari dešavaju i sklanjaju ispod tepiha koji ne moraju nužno biti crveni. Ne pomaže tu ni Anđa nad Anđama. Angelina Jolie, naime, ushićena što je dobila počasno "Srce Sarajeva" na SFF-u, je tako, u nastupu visoke emocionalnosti, izjavila kako voli Bosnu više nego što možemo zamisliti. A i u pravu je, većina ljudi u BIH nemaju više snage ni da zamišljaju. Ko je samo ne bi volio tako lijepu i gizdavu.