 |
||
|
Trijumf
Tanatosa
Agata Bjelik-Robson Već sam nekoliko puta u svojim napisima u raznim prilikama nagovarala Poljake da odu na grupnu psihoanalizu. Nikada mi se ovaj prijedlog nije činio toliko aktualnim kao danas. Naravno, ne postoji način da čitav narod smjestimo na kauč psihijatra, pa čak ni samo one koji su ovih dana posebno energizirani. Oni emitiraju lošu i toksičnu energiju. Zao vjetar koji puše u crna jedra, što bi rekao Kafka, „puše iz ledenih predjela smrti”. Pobjeda Tanatosa kojom se trenutno opija poljska desnica jednostavno vapi za intervencijom psihijatra. Nakon šoka i prave tuge prvih nekoliko dana, pametniji ljudi su se pomalo otrijeznili. Vidjeli su što se događa. Ovo je e-mail jednog od mojih znanca s kojim sam se još u ponedjeljak porječkala oko toga kako bi trebali izgledati oficijelni dani žalosti. On je tvrdio da je u pitanju samo trenutna kolektivna psihoza koja će ubrzo proći i ustupiti mjesto svakodnevici redovnih političkih sporova. Ja sam tvrdila da se u svim izjavama u medijima vidi potpuna hipokrizija, koja u sebi skriva ogromnu agresiju žrtve koja je izgubila „oca” i kako će uskoro početi potraga za žrtvenim jarcem koji će biti pozvan na odgovornost. Uplašila sam se nezaustavljive eskalacije mitomanije, do sada neviđenih razmjera, koja će se završiti pronalaženjem neprijatelja: Poljaci će se ujediniti i osloboditi „djela prokletstva” ili, kako je to jedan od desničara jučer nazvao u svojoj žalopojki praveći direktne aluzije na smrt Narutoviča – razotkrit ćemo „ubojice predsjednika”. Rekla sam svom znancu da smo se našli na karnevalu u stilu Renea Gerarda, na kojem se oslobađa loša društvena energija koja neće nestati sve dok ne padne glava žrtvenog jarca: onih koji su kritizirali Leha Kačinjskog tokom njegove neuspjele vladavine. Njih će sada gerardeovska „crna magija” kazniti kao krivce za katastrofu. Jučer ujutro dobila sam odgovor: „Povlačim svoje ranije riječi. Vavel me je rasturio! Ovo je tek početak „zagrobnog kazališta”. Vlast kao da želi sve nas spakirati u jedan veliki sarkofag, zabetonira i izloži na glavnom trgu u znak vječne nam slave, na sram cijelom svijetu. Slušao sam jučer emisiju na radiju gdje su neki momci doslovno svršavali govoreći o narodnoj tragediji, o dvjesto godina proganjanja, borbi i poraza. I odjednom se desilo čudo: pao je avion i cijeli svijet nas je počeo cijeniti, ispričavati nam se, grliti nas i klečati pred nama. To nije politika groblja, to je politika iz groba, iz tame ogromnog mrtvačkog kovčega”. Teško je pronaći bolji opis onoga što nam se dešava, a što bi se moglo nazvati pobjedom Tanatosa u Poljskoj: fantastičnim ispunjenjem kolektivne opsesije smrću. Pogibija Leha Kačinjskog, predsjednika koji je bio oličenje poljske tanatopolitike temeljene na mitomaniji, postala je magijski simbol. U očima njegovih pristalica njegova pogibija je samo konačno ispunjenje te politike. Consummatum est : tragična smrt Leha Kačinjskog postaje umiranje Isusa na krstu, znamenje istine koja daje novi značaj čitavom njegovom životu. Nešto neozbiljno (sjetimo se kako je komično izgledao Leh Kačinjski ponosno se probijajući kroz rusku pucnjavu na granici Osetije) razotkrilo se kao sveti plan, sakralna misija koja je imala za cilj pokazati svijetu, tom neosjetljivom svijetu opsjednutom vlastitim interesima, da je Poljska „Krist svih naroda”. Credo quia absurdum , prokomentirao bi Tertulian činjenicu da pogani ne razumiju Isusovu smrt. To je logika poljskog misionarstva, koje se uznosi samo pred prizorom bezrazložne smrti. Samo smrt bez opravdanja u svjetovnom pragmatizmu i jeste pravo žrtvovanje koje sobom nosi odgovarajuću dozu tragizma i mučeništva. Apsolutna veličina predsjednika Kačinjskog vidljiva je tek sada i to u načinu na koji je umro. Kroz apoteozu Tanatosa on konačno trijumfira, ponižavan za života, uzvišen nakon smrti. Za života je bio bez snage da se suprotstavi neprijateljima koji su ga predstavljali kao grotesknu figuru, ali nakon smrti on dobiva novu snagu: Gloria victis! Komedija uzvišenosti postignuta kroz tragediju. Sve slabosti živog Leha Kačinjskog istopile su se pred tragično nastradalim Kačinjskim. Posljednji će biti prvi, a poniženi će na kraju trijumfirati. Najočiglednija potvrda ovoga obrta je vavelska epizoda Leha Kačinjskog. Sada će postati dio vječnog, stoljetnog poljskog mesijanstva i sentimentalizma. Smrt je pri tome najčvršći argument. Isus je umirući na križu „dokazao” da je Bog, a Leh Kačinjski je dokazao da je otac nacije – umirući kod Smolenska. Za nekoga tko nije pristalica poljskog tanatos-mesijanizma situacija je potpuno apsurdna. On zapanjeno čita tekstove koje objavljuje Žečspopolita, zasnovane na dokazima tipa: „Pogledajte! Smijali ste se našem predsjedniku, a on vam je na kraju pokazao da je junak. Sada ćete za to platiti!” Ovo nije citat, već neka vrsta emocionalnog sažetka histerije i agresije koja vlada desnicom. Sada kada nam se „ukazala” prava istina o Lehu Kačinjskom, svi koji su o njemu imali loše mišljenje, moraju ušutiti, i najbolje bi im bilo da to urade u sramu i kajanju. U ovom trenutku, ponavljam to za ljude koji manje-više trezveno misle i izvan su kruga poljskog pseudo-mesijanizma, situacija je potpuno nenormalna. Kačinjski je i dalje nesposoban predsjednik, a njegova smrt je moralno sumnjiva. Ako je želio po svaku cijenu stići u Katinj, on je odgovoran za smrt ostalih putnika u avionu. Naravno da je sve to tragično – ali u pitanju je sasvim obična, ljudska tragedija. Bez magije, mitologije i pseudo-uznesenja. |
|