 |
||
|
Uloga svinjetine u reformi srpskog pravosuđa Izvjesni gospodin, vlasnik zlatarske radnje u Južnom Kabulu, Hadži Rahmetullah potpisao (?) je ugovor sa Jasminom Rendićem o kupovini 6 dijamantskih prstenova u vrijednosti od pola miliona dolara. Potom je Rendić izvadio ček United Afgan Banke, naslovio ga na donosioca, upisao iznos – 500.000 US dolara i na kraju sve „ovjerio“ svojim potpisom. Usput, vlasnika je uvjerio da na njegovom kontu ima dovoljno love: pokazao mu je fotokopiju trenutnog stanja na računu - ni manje ni više okruglo 2 miliona US dolara. I zlatar povjerovao. Iz ugovora se da zaključiti da je zlatar Rendiću dao dva prstena, a ostala četri dao bi mu kasnije. Zašto kasnije kada je plaćeno(?) svih šest prstenova? Zašto ugovor o kupovini kada čovjek vadi iz džepa ček i plaća sve? Višak pitanja. Sudski tumač Senad Mustedanagić iz Beograda preveo je ugovor sa persijskog-dara jezika i primijetio nelogičnost. Iako u ugovoru piše da je valjan uz potpis obje strane, prevodilac je primjetio da ispod imena Jasmina Rendića nema nikakvog potpisa. Samo je mašinom ukucano DŽASMIN. I ispod imena nesretnog (?) zlatara nema potpisa. Opet je mašinom ukucano ime RAJMETULAH. Veoma je indikativno da engleska verzija tog ugovora (engleske verzije svih priloženih dokumenata predstavljaju prevode službenika Ambasade Islamske Republike Afganistan u Beču i nemaju sudsku ovjeru) ima i napomenu da je ugovor – potpisan. Savjesnom sudskom tumaču ni to nije promaklo i on je svoj prevod završio nepomenom – NEISTINA! Na jednom od prevednih dokumenata piše i to da je Jasmin Rendić državljanin Srbije. Izgleda kao da Kabulu nije javljeno da Slobodan Milošević nije uspio u namjeri podjele i prisvajanja Bosne i Hercegovine. Prevodeći pismo zamjenika načelnika Trećeg političkog odjeljenja Ministarstva spoljnih poslava Islamske Republike Afganistan, Aklil Hakimia, upućeno Ambasadi njegove zemlje u Beč, sudski prevodilac je napisao i ovo: „Dokument pisan rukom, rukopis nečitak“. Možda je u Afganistanu običaj da državne službe zvanična dokumenta pišu rukom. Sad se može postaviti provokativno pitanje: Kako sudija zna šta piše na papiru kojeg sudski prevodilac nije uspio prevesti??? Kud' će, šta će i istražni sudija Miodrag Rosić primijeni jednostavan recept – zvekni pritvor, ima viši organ koji će to, ako nešto nije u redu, ispraviti. I zveknuo čovjek, ali u „reformisanom“ srbijanskom pravosuđu nema ko da ispravi. Advokatski tim kancelarije Jovana M. Pavlovića iz Beograda uložio prigovor na određeni pritvor Višem sudu u Sremskoj Mitrovici. Ukazali na činjenicu da se njihovom klijentu, od trenutka kada je lišen slobode, pa sve do današnjeg dana, krše temeljna ljudska prava i ne poštuju zakoni Republike Srbije, ali i konvencije koje imaju veze sa pružanjem međunarodne pravne pomoći u ekstradicijskim predmetima. Za razliku od postupajućeg sudije, advokati su dobro iščitali šta je prevodilac našao u „papirima“ koji su „via Beč“ u Beograd stigli iz Kabula. Viši sud u Sremskoj Mitrovi, ne analizirajući pitanje zakonitosti i osnovanosti pritvora, svojim rješenjem od 22.07.2010 produžava pritvor za još dva mjeseca istovremeno precizirajući da on može trajati najduže do 24.09.2010. Gospodine Gnjidiću (vršilac funkcije predsjednika Višeg suda u Sremskoj Mitrovici), znate li vi koji je danas datum!? Kada su vidjeli da u Sremskoj Mitrovici niko nit' čita sudske prevode, nit' primjenjuje zakone Republike Srbije, o međunarodnim konvencijama da se i ne govori, advokati su se obratili drugoj nadležnoj adresi: Apelacionom sudu u Novom Sadu. Kao da se i nisu žalili. Evo sada srbijanske pravosudne pikanterije: Apelacioni sud u Novom Sadu pečatom ovjerava svoje rješenja br. Kž.2.1839/10 od 4.augusta 2010. u čijem se trećem pasusu obrazloženja pojavljuju imena okrivljenog i branilaca koji nemaju nikakve veze sa ekstradicionim postupkom u slučaju Rendić. Preopterećene (i preplaćene) sudije Apelecionog suda u Novom Sadu nisu čak ni uspjele iščitati dokumentaciju koja je stigla iz Sremske Mitrovice. Sve je prelomljeno preko koljena. Odbijenica u kompjuteru ima na stotine i tako se omaklo da se i u ovom rješenju pojavljuju imena (okrivljenog i advokata) iz sasvim drugog predmeta. Advokati, bez obzira na koje su se adrese obraćali ( istražni sudija, Vanraspravno vijeće Višeg suda u Sremskoj Mitrovici, predsjednik Višeg suda u Sremskoj Mitrovici, Apelacioni sudu u Novom Sadu) ukazivali su na protivzakonito ponašanje srbijanskih državnih organa u slučaju Rendić. Ali, avaj, šta ćemo kada ti srbijanski državni organi nisu ništa drugo nego organi pravosuđa, a oni su jel'te – nezavisni u svom radu. I tako (ne)zavisni su ćutke prešli preko činjenice da je Jasminu Redniću pritvor morao biti ukinut po isteku roka od 40 dana (precizirano u Evropskoj konvenciji o ekstradiciji kojoj je pristupila i Republika Srbija 25.10.2001.) od dana pritvaranja jer Islamska Republike Afganistan nije podnijela ni zamolnicu ni validnu sudsku dokumentaciju. Sudu u Sremskoj Mitrovici iz Kabula nije dostavljen ni orginal ili ovjeren sudski prevod afganistanskog krivičnog zakona iz kojeg bi se mogli prepoznati elementi navodnog krivičnog djela. Branioci Jasmina Rendića s pravom smatraju da su prvostepeni i drugostepeni sudovi bili obavezni na primjenu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći ali i Evropske konvencije o ekstradiciji sa dodatnim protokolima. Član 16. stav 4. Konvencije jasno precizira da se pritvor može ukinuti 18 dana nakon pritvaranja ako valjana dokumentacija (član 12.stav 2. tačka „a“ Konvencije) ne stigne iz zemlje koja je raspisla potjernicu. Istim aktom, ali imperativnom normom je istaknuto da rok za pritvor ne može biti duži od 40 dana od dana pritvaranja. Do danas takva dokumentacija iz Kabula nije stigla. Umjesto nje u Beograd je stiglo pismo afganistanskog ministra pravde upućeno njegovoj koleginici u Beogradu: „upućujem moje komplimente Vašoj Ekselenciji i moje želje za nastavak dalje plodne saradnje između ministarstava dveju zemalja“ Istini za volju advokati su se često pozivali i na ljudski razum. A kakva korist od toga kada pravosudne institucije Republike Srbije ne drže ni do zakona. Sa razumom se lako može – recimo razvlačiti ga. Shvatjući da razvlačenje može trajati u nedogled, a po štetu njihovog štićenika, ali i po ugled države, advokati su ponovo sjeli i pisali. Druge mogućnosti nisu imali: Predsjedniku Republike Srbije Borisu Tadiću, ministrici pravde Snežani Malović, Visokom Savetu sudstva, Zaštitniku ljudskih prava Republike Srbije, Državnom veću tužilaca i predsjedniku Vlade Vojvodine uputili su pritužbu i prijavu na postupanje istražnog sudije Više suda u Sremskoj Mitrovici (Miodrag Rosić), vršioca funkcije predsjednika istog suda (Goran Gnjidić) i Apelecionog suda u Novom Sadu. „Ne ulazeći u pitanje vjerskih, političkih
i drugih odnosa država prebivališta okrivljenog, države molilje i države
Srbije, kao posrednika... najlepše molimo da intervenišete samo u smislu
da se ispoštuju i primene sve odredbe srpskih zakona u ovoj materiji
Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i Zakona o
potvrđivanju Evropske konvencije o ekstradiciji sa dodatnim protokolima
i donese pravilna i zakonita odluka u ovoj krivičnopravnoj stvari imajući
u vidu i odredbe člana 16. Ustava Republike Srbije kojom je utvrđeno
„Opšte prihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni
ugovori sastavni su dio poretke Republike Srbije i neposredno se primenjuju“,
napisali advokati u svojim pritužbama. Otac Jasmina Rendića, u jurnjavi za pravdom i dodatnim objašnjenjima, zakucao je jednog dana i na vrata vršioca funkcije predsjednika Višeg suda u Sremskoj Mitrovici, Gorana Gnjidića. Iskusnog pravnika je posebno interesovalo šta je njegov sin radio u Afganistanu, ali zatražio je i objašnjenje zašto Jasmin Rendić odbija da jede svinjetinu u zatvoru. Da li ova pitanja imaju ikakve veze sa privođenjem Rendića, uz pratnju desetak specijalaca, iz zatvora na razgovor u bezbjednosnu službu o njegovoj mogućoj talibanskoj vezi i, ne daj bože, službi u korist Osame Bin Ladena. Svaka sličnost, gospodine Gnjidić, između vaše brige o gastronomskoj orijentaciji Jasmina Rendića i brige bezbjednosnih službi Republike Srbije o ljudskim resursima Osame Bin Ladena očigledno je namjerna. Baš me interesuje da li bi bila sumnjiva i vegeterijanska ishrana Jasmina Rendića. Posljednje rješenje o produženju dvomjesečnog pritvora Jasminu Rendiću ponovo je, 24. novembra 2010., ispisano u Sremskoj Mitrovici. Pritvor mu je prudužen do 24. januara 2010. I advokati su napisali žalbu. Nemaju kome drugom do Apelacionom sudu u Novom Sadu. Stigao je očekivan odgovor - žalba se odbija. Kako je krenulo Rendić će u ekstradicijskom pritvoru sremskomitrovačke kaznionice provesti i godinu dana, a onda će ga pustiti. Ako u međuvremenu u Kabulu ne shvate da Interpolove potjernice moraju biti bazirane na ozbiljnoj dokumentaciji, sa pečatima i sudski ovjerenim prevodima. Tako se u „pravno uređenim zemljama“ kao što je Srbija pritvor pretvara u sankciju. Kao predsjednik Fondacije Istina Pravda Pomirenje kada sam saznao za slučaj Jasmina Rendića (dogodilo se to 11. septembra prošle godine, kada sam na kapiji Centralnog zatvora u Beogradu sačekao Iliju Jurišića) pozvao sam telefonom Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine. Objasnio o čemu je riječ i pitao da li su išta preduzeli da se nađu pri ruci državljaninu BiH koji ima problema u Srbiji. Gospodin Neven (zapamtio sam samo ime) jednostavno mi je reko: - To nije naš problem. - Pa čiji je, insistiram. - Republike Srbije, kratko je odgovorio. Ne vjerujući sam sebi da sam to čuo prepričavam drugima. Ne vjeruju ni oni. A onda je stigla i pismena potvrda bandoglavosti ljudi u Ministarstvu pravde BiH. Na pismeni upit Opštinskog vijeća Tuzla, koje za razliku od drugih nivoa vlasti, vodi brigu o svojim građanima, iz Sarajevo je stigao identičan odgovor – to je problem Republike Srbije. Potpisao Nikola Sladoje, pomoćnik ministra. Živ nam i zdrav bio Nikola! Prema posljednjim informacijama Vanraspravno
vijeće Višeg suda u Sremskoj Mitrovici, 31. decembra prošle godine zatražilo
je od istražnog sudije da se izjasni jesu li ispunjeni uslovi za ekstradiciju
Jasmina Rendića. Početkom ove godine (6. januar) istražni sudija je
odgovorio da nema uslova za izručenje. Ako nema uslova za izručenje
logičnim se nameće pitanje, kako ima uslova za pritvor, jer jedno drugo
uslovljava. I suštinsko pitanje: zašto Vanraspravno vijeće Višeg sud
u Sremskoj Mitrovici slično pitanje nije postavljalo nakon jednog, 3
ili 6 mjeseci pritvora. Odgovor bi bio identičan i, ako ništa drugo,
tada su se mogle skratiti muke Jasmina Rendića. Nešto je, izgleda, stiglo
iz guzice u glavu.
|
|
Kada
sam se u večernjim satima 1. decembra prošle godine vratio iz Sremske
Mitrovice, gdje sam posjetio Jasmina Rendića koji se u kazamatu „crvenog
univerziteta“ nalazi od 24. aprila iste godine, u dnevniku Televizije
Tuzlanskog kantona gledam prilog o sudbini ovog momka. Zapamtio sam
rečenicu jednog od njegovih advokata Jovana M. Pavlovića: - U Rendićevom
slučaju žestoko se kriše zakoni Republike Srbije i međunarodne konvencije
koje je potpisala“. Samo nekoliko sati ranije upoznao sam tog gospodina,
sreli smo se u Sremskoj Mitrovici, nakon što sam napustio tamošnji zatvor.
Čuo sam tada još dramatičnije rečenice, ali ih izostavaljam, jer mu
se u „reformisanom“ srbijanskom pravosuđu može napakovati i krivična
prijava. Od njega i njegovog advokatskog tima dobio sam dovoljno papira
za kvalitetnu analizu ponašanja pravosudnog sistema Republike Srbije
u slučaju Rendić. Ovaj mladi Tuzlak uhapšen je na osnovu Interpolove
potjernice, koju je za njim raspisala Islamska Republika Afganistan.
Na teret mu se stavlja zloupotreba čeka bez pokrića za kupovinu šest
dijamantnih prstenova u vrijednosti od 500.000 dolara. Rendić tvrdi
da s tim nema nikakve veze i da je žrtva krađe identiteta. U njegovu
nevinost vjeruju i advokati. Ali, njihova uvjerenost je za ovu analizu
nebitna. Bitni su papiri koji su iz Kabula, uz afganistansku Interpolovu
potjernicu, stigli u Beograd i na osnovu kojih je Rendić uhapšen na
graničnom prelazu Sremska Rača.