Zašto je Janša poražen

Marcel Štefančič Jr

Nema ništa strašnije od osvete naroda. Ali između redaka tog esdeesovskog straha skriva se i strah da je narod s njima napravio ono što su oni napravili s Pahorom. Ili bolje rečeno: SDS, koji je narod pretvorio u svoje oruđe (populizam, referendumi isl.), sama je postala oruđe naroda. Narod je zloupotrijebio SDS da se riješi Pahora i da izabere Jankovića.

Kad se pokazalo da će SD na izborima osvojiti više od 10 posto, Borut Pahor je obznanio: „Ustali smo iz mrtvih, ne.“ Time je mislio na SD. Onda se ugrizao za jezik (ne, ne, nisam to rekao), jer mu se vjerojatno učinilo da u ovom adventskom vremenu pričanje o „ustajanju iz mrtvih“ bolje pristaje nekoj drugoj, manje sekularnoj stranci, recimo NSi, ali ni članovi NSi, koji imaju sve razloge za stiskanje uz Boga (hej, dogodilo se „čudo“, ponovno su „ustali“ itd.), nisu ti koji bi mogli opravdano i argumentirano reći: „Ustali smo iz mrtvih.“ Da su ustali iz mrtvih mogu naime opravdano i argumentirano - a također i s velikom dozom evanđeoskog olakšanja, čak i pastoralne vedrine - reći prije svega svi oni koje je Janez Janša već unaprijed otpravio. Dakle, svi oni koji su bili uvjereni da će biti žrtve „kadrovskog cunamija“ sličnog onome iz 2004. godine.

Ne zaboravite: Janša je mislio da je već pobijedio, pobjedu je slavio unaprijed, sondaže su ga naveliko slavile, njegovo preuzimanje vlasti izgledalo je neizbježno i posve samorazumljivo, sve od pada Pahorove vlade ponašao se kao budući premijer, mnogi su ga - skupa s medijima, prije svega televizijskim - već tretirali kao premijera, dolazio je u maniri srditog, strogog i ljubomornog Boga, imao je „crne liste“, najavljivao je „zamjenu režima“. Kao onaj dječak u Šestom čulu mogao je reći: „Vidim mrtve ljude!“ Ne bez razloga, razumije se - stvarno je vidio mrtve. Naime, sve one koji su bili zbog Janšine neizbježne i cunamijevske pobjede uvjereni da im je došao kraj, da su već otpisani, da su već otpravljeni, da su već odstranjeni - da su dakle već mrtvi. I upravo svi oni sada posve opravdano i argumentirano mogu reći: „Ustali smo iz mrtvih!“

Što znači da je u Sloveniji ovih dana bilo puno ustajanja iz mrtvih. Više nego što je mislio Pahor kad je izjavio: „Ustali smo iz mrtvih.“ Slovenija je zapravo najviše podsjećala na dobri stari Dickov sci-fi roman Counter-Clock World, u kojem se vrijeme odjednom počne vrtjeti unatrag, tako da ljudi širom svijeta počnu masovno ustajati iz mrtvih. Grobovi se otvaraju, mrtvi se vraćaju, ljudi najprije kažu „Zbogom“, a tek onda „Dobar dan“. Što je logično: vrijeme se vrti u obrnutom smjeru. Najprije otiđeš - a tek onda dođeš. To ustajanje iz mrtvih zovu "Hobartova faza". Slovenija je ovih dana prešla u „Hobartovu fazu“. Najprije „Zbogom“, onda „Dobar dan“.

Ovih dana čuli smo hrpu objašnjenja zašto je Janša u finišu izgubio (uspavanost SDS-a, koji je mislio da je već pobijedio, demotiviranost izborne baze SD-a, koja je mislila da je Janša već pobijedio, „taktičko“ glasanje za nejanšu, povratak sredine, Janšino apstiniranje na zadnjem TV-suočavanju, mobilizacija lijevog glasačkog tijela, internetski mediji, Mladinina „presudna“ sondaža i sl.), ali nikako nemojte previdjeti učinke „Hobartove faze". Najprije zamislite maloga čovjeka koji je bio nezadovoljan Pahorovom vladom, koji je u anketama na pitanje podupirete li Pahorovu vladu odgovorio NE, koji je aktivno pridonio katastrofalno niskoj potpori Pahorove vlade, koji je na referendumima glasovao protiv Pahorovih reformi i koji je svim time aktivno pridonio rušenju Pahorove vlade. Takvih ljudi je bio puno. Štoviše: bili su u većini. I radili su ono što je radio Janša. Išli su za njim. Jeli su mu iz ruke.

Onda zamislite Janšu koji najavljuje „osvetu“ i „kadrovski cunami“. A sad zamislite onog malog čovjeka koji je sudjelovao u rušenju Pahorove vlade i koji se odjednom prepozna kao žrtva Janšinog bijesa, Janšinog „kadrovskog cunamija“, pa makar samo kao kolateralna šteta tog „cunamija“. Ili zamislite da taj mali čovjek kao potencijalnu žrtvu Janšinog „kadrovskog cunamija“ prepozna svoju ženu, svog sina, svoju kćer, svog strica, svog oca, svoju mamu, svog prijatelja ili svog susjeda. Bi li taj čovjek glasao za Janšu? Bi li mu dao svoj glas? Bi li svoje bližnje prepustio „smrti“? Ne. Ako ne prije, predomislio bi se u samom finišu, sasvim na kraju, kad pitanje demokracije postane ekonomsko pitanje i kad ima zadnju priliku da se pobrine za svoje - kad dakle ima zadnju priliku da svojim bližnjima omogući „ustajanje od mrtvih“. I prelazak u Hobartovu fazu.

Janša je uspio ljude uvjeriti da su mu pomogli srušiti Pahorovu vladu, a onda nije uspio zadržati te ljude na svojoj strani. Neodređenom ogromnošću svog cunamijskog bijesa ih je odbio, što je bilo upravo dovoljno da izgubi. Ili bolje rečeno: tih malih ljudi, koji su između Janše i „Hobartove faze“ izabrali ovo zadnje, bilo je upravo toliko da su, rečeno nogometnim rječnikom, "napravili razliku" odnosno da su, još bolje rečeno, stvorili "igrača više". Janša je Slovence tako prestrašio da za njega onda radije - preventivno - nisu glasali. Zaboravio je, naime, da je Slovenija mala i da su dovoljna seljenja male količine izbornih glasova koji ne žele „umrijeti“. Rezultat: tako ne pobjeđuješ. Poruka: tako se politika ne vodi.

Ali kad razmišljamo o tome zašto je Janša izgubio ove izbore, moramo si ponavljati i Mercator, Mercator, Mercator. Ne zaboravite što je u proljeće u intervjuu za Mladinu rekao Žiga Debeljak, predsjednik uprave Mercatora: „Na koncu, mi smo također najveći poslodavac u Sloveniji. Po broju radnih mjesta smo najveće poduzeće jer u Sloveniji zapošljavamo oko 13 tisuća, a na razini grupe više od 21 tisuću suradnica i suradnika. Analize koje smo proveli pokazale su da je s Mercatorovim poslovnim aktivnostima u Sloveniji ekonomski povezano više od 30 tisuća obitelji. To je sigurno jako važno.“ Svakako. Najveći poslodavac - najveće poduzeće u Sloveniji - 13 tisuća zaposlenih - 30 tisuća obitelji, koje su ekonomski povezane s Mercatorom. Jako važno!

Nadalje, ne zaboravite da je prije izbora prijetila upravo prodaja Mercatora hrvatskom Agrokoru: govorilo se o otpuštanju, o tome da će s Mercatorovih polica nestati slovenski proizvodi, o tome da od slovenskog zajtrka neće ostati ni z, o tome da će slovenski dobavljači biti prikraćeni - i njihove obitelji, ekonomski povezane s Mercatorom, također. I naravno: ne zaboravite da se Mercator i Janša ne slažu baš najbolje i da je Janša u očima javnosti - i u očima zaposlenih kod najvećeg slovenskog poslodavca - taj koji je preprodavao Mercator. Zašto bi netko tko je ekonomski ovisan o Mercatoru glasao za Janšu? Ne, svi koji su ekonomski povezani s Mercatorom nisu razmišljali tako, ali takvih koji nisu htjeli "umrijeti" (i koji su vjerovali da Zoran Janković, nekadašnji predsjednik uprave Mercatora, neće prodati taj isti Mercator, da će ga spasiti i da će ga pomalo opet voditi, pa makar s premijerske distance), bilo je upravo dovoljno da Janša izgubi. Nema što, glas onih koji nisu htjeli "umrijeti" bio je konkurentan - imao je dodanu vrijednost. Na izborima ljudi obično glasaju protiv svojih ekonomskih interesa. I ne mogu reći da ljudi i ovaj put većinom nisu glasali protiv svojih ekonomskih interesa, ali onih koji su glasali za svoj ekonomski interes, bilo je upravo dovoljno da Janša nije mogao pobijediti. Kad su došli na biralište, rekli su si: bez ekonomije - bez ekonomske povezanosti s Mercatorom - sam mrtav! Ili ekonomija ili smrt!

Uopće, kad smo već kod razloga za Janšin poraz: otkud Janši ideja da ljudi koji rade u javnom sektoru žele živjeti u „vitkoj“ državi? Otkud mu ideja da službenici javnog sektora sanjaju o „vitkoj“ državi? Pa nisu androidi! Možda ih je stvarno previše, možda su stvarno lijeni, možda su stvarno pasivni, možda su stvarno uspavani, ali to ne znači da žele biti „mrtvi“. Ljudi koji rade u javnom sektoru jednostavno je previše da bi ih mogao zavesti mantrom o „vitkoj“ državi. Ili bolje rečeno: javnih službenika koji ne žele "umrijeti" (i koji radije biraju „Hobartovu fazu“) upravo je toliko da ne možeš pobijediti. Ne, tako ne pobjeđuješ. Tako se politika ne vodi. Najprije kažeš „Dobar dan“ - a tek onda „Zbogom“. A Janša je najprije rekao „Zbogom“.

„Dobar dan“ je zato rekao Zoran Janković. Što je bilo za sve, prije svega za novinare i medije nadasve iznenađujuće. Barem tako su ponavljali i tvrdili: Jankovićeva pobjeda je veliko iznenađenje! Šokantan preokret! Ali Jankovićeva pobjeda je najviše iznenadila one medije i one novinare koji uopće nisu primijetili (niti su htjeli primijetiti), da je Janez Janša zadnji tjedan prije izbora imao velikih problema sa stanom, s nekretninama i zemljištima - i još većih problema s razjašnjavanjem kupnje „onog“ stana (očito tako velike da je zadnje TV-suočavanje - i „nekretninsko“ suočavanje s Jankovićem u Svetu na Kanalu A - radije preskočio). Kao što se primijetili, Sloveniju ove godine prije izbora nisu preplavili zloglasni besplatni časopisi. Iskreno rečeno, Janša ove godine nije trebao pomoć besplatnih časopisa - kao njegovi besplatni časopisi ponašali su se mediji i novinari koji su se zadnji tjedan prije izbora ponašali kao da Janša nema težak „stambeni problem“.

Koliko je težak bio njegov problem? Jako težak. U vremenu uzdrmanom nekretninskim balonom, Janša se ulovio upravo u zamku nekretninske hobotnice, bolje rečeno, u stjecanju nekretnine napravio je točno ono na što su ljudi najviše alergični i na što su - posebno sada u vrijeme krize i mreža te obećavanja poštenja i transparentnosti - posebno pozorni. Mediji, koji su iz tjedna u tjedan nemilosrdno pekli i pržili Jankovića i Viranta (nije čudno da je Peter Jambrek ove godine tako zadovoljan medijskim praćenjem predizborne kampanje!), Janšine afere - Patriju, oružje, besplatne časopise - za svaki slučaj su ignorirali, ali hej: afera Patria je za ljude ionako previše apstraktna i distancirana. Kao što je apstraktna i distancirana afera s oružjem, koja je epilog dobila samo u nekoliko knjiga, objavljenih ne tako davno prije izbora - a također i afera s besplatnim časopisima, koja je epilog doživjela malo prije izbora, za ljude je previše apstraktna i previše distancirana. Ljudi te afere ne razumiju - ili ih barem ne uzimaju osobno.

Ali: što je sa stanom? Ta famozna nekretnina koju je Janša možda dobio „preko veze“, pod povoljnijim uvjetima nego drugi? E, to više nije ni apstraktno ni distancirano - to je točno ono što ljudi najbolje razumiju i što odmah prepoznaju. To je dovoljno konkretno, čak strašno konkretno. Tako konkretno da ljudi to shvaćaju osobno. A tih koji takve stvari uzimaju osobno (i koji praznik demokracije razumiju i kao svoj osobni praznik), bilo je upravo dovoljno da Janša nije mogao pobijediti, tako da je neke medije - ne samocenzurirne, već samoponižene, a prije svega iznenađene što na kraju nije izabran onaj za kojega su bili uvjereni da su ga izabrali - ostavio u stanju duboke zgranutosti, koja je bila tako patetična, tako morbidna i tako smiješna da je bila već kičasta. Sva sreća da Slovenija nije Švicarska - kod nas se uvijek nešto događa!

Najmanje što možemo reći: sve to Janšinu izbornu bazu nije baš mobiliziralo. Najviše što možemo reći: i Zmagu Jelinčiča je iz parlamenta odnijelo upravo pitanje stana - u pojašnjavanju izvora kupnje bio je previše karnevalski kreativan. Ali Jelinčičevo ispadanje iz parlamenta otvara zanimljivo pitanje: tko će ga sad naslijediti u parlamentu? Tko će ga nadomjestiti? Tko će preuzeti polje i nacionalističke topike koje je prije kontrolirao Jelinčič? Desne stranke na njegov teren nisu baš često ulazile jer to je bio njegov teren - a sad? Teren je prazan, što znači da zove na to da ga se ispuni - iskušenje će biti veliko jer nacionalističke topike privlače pozornost i ratinge. Dok je to radio Jelinčič, nije bilo bitno - SNS je bila premala i previše karnevalska stranka da bi je uzimali zaozbiljno.

Sad kad bi vladu trebao preuzeti političar prema kojem slovenska desnica ima takav odnos kakav američka desnica ima prema Baracku Obami, posve je vjerojatno da će nacionalpatriotske teme ući kroz prilično veća vrata, kao što je i posve vjerojatno da će se po povratku NSi u parlament vratiti i teme slovenskog kulturnog boja, recimo pobačaj i vjeronauk. Oh, i Tito. LDS i Zares, koji bi o tim temama rado polemizirali (spremnije od Pahora, Viranta, Erjavca i Jankovića), ispali su, istina, iz parlamenta, ali sada konačno imaju lijepu priliku da se udruže u jednu stranku u koju bi, kad su već krenuli, mogli privući i Demokratsku stranku rada (Demokratična stranku dela - DSD), Trajni razvoj Slovenije (Trajnostni razvoj Slovenije - TRS), Stranku jednakih mogućnosti Slovenije (Stranka enakih možnosti Slovenije - SEM-Si) i Stranku mladih, tako da bi parlamentarna ljevica nakon sljedećih izbora mogla dobiti lijevo krilo. Ako žele, mogu se zvati i laburisti.

Ali Janšin poraz je zapravo puno teži, nego što se čini na prvi pogled, puno teži, nego što pokazuju brojke. Samo pomislite: Janša se sada tri godine zalijetao u Pahorovu vladu, tri godine ju je rušio, tri godine ju je šikanirao, tri godine ju je palio i potpaljivao teorije urote, tri godine je priređivao izvanredne sjednice i referendume, tri godine je prijetio i prognozirao da će Slovenija biti Grčka, tri godine je žario i sjekao, iznudio je pad Pahorove vlade i prijevremene izbore, dao je sve od sebe, išao je do kraja i još dalje - i sve to je na koncu bilo uzalud. Mislio je da radi sve kako treba, po pravilima, a onda je unatoč tome izgubio. Kao Sofoklov kralj Edip - misli da radi kako treba, a na kraju izgubi vid. Ili kao von Kleistov Michael Kohlhaas - misli da sve radi kako treba, a na kraju izgubi glavu. Janša je tri godine rušio Pahora, a onda je izabran Janković. Još gore: tri godine je rušio Pahora, da bi izabrao Jankovića. Jezivo? Svakako. Poruka: tako se politika ne vodi. Ako vodiš politiku tako da ti se dogode Janković i Virant (koji je sada čak bliže parlamentarnoj ljevici nego desnici), onda si negdje jako pogriješio. Što znači da nisi sve radio kako treba, nego naopako. Ako u rukama imaš tako jake karte, kakve je imao Janša, onda si takvu neopreznost i takvu bezbrižnost jednostavno ne možeš priuštiti.

Kad je neki esdeesovac u štabu SDS-a saznao rezultate izbora, začuđeno je upitao: "Zar su ljudi tako bedasti?" Jedan drugi esdeesovac je u štabu SDS rekao samo: „Ako je to istina, onda nema više naroda.“ Ne, jasno, nema ga više - zamijenili su ga! U toj izjavi - „Ako je to istina, onda nema više naroda“ - možete očitati prije svega veliki strah pred narodom: narod nas neće! Narod se iskalio i na nama! Istina, nema ništa strašnije od osvete naroda. Ali između redaka tog esdeesovskog straha skriva se i strah da je narod s njima napravio ono što su oni napravili s Pahorom. Ili bolje rečeno: SDS, koji je narod pretvorio u svoje oruđe (populizam, referendumi isl.), sama je postala oruđe naroda. Narod je zloupotrijebio SDS da se riješi Pahora i da izabere Jankovića.

Nakon izbora brzo su se pojavila neugodna pitanja: može li si Gregor Virant priuštiti da ne bude u vladi? Ili Karl Erjavec? Nema što, neugodna pitanja. Ali najneugodnije pitanje tiče se upravo Janše: može li si Janša priuštiti da ne bude u vladi? Nije čudno da je nakon izbora famozno izjavio da će ubrzo biti novi prijevremeni izbori. Neki su inače rekli da Janša već ruši vladu koje još ni nema. Ali najneugodnije pitanje ovdje ne tiče se samo Janše: tko ili što strankama koje budu blokirale sastavljanje nove vlade jamči da im se narod na sljedećim prijevremenim izborima neće strašno osvetiti? A ako osveta naroda bude strašna, mogla bi iz parlamenta ispasti još neka velika stranka.