Vrijeme kajanja

Ross Mckibbin

Malo je onih koji su glasali za liberalne demokrate ili konzervativce i jako je malo izabranih liberal-demokrata i konzervativaca koji su mogli da pretpostave da će pet dana nakon izbora biti formirana konzervativno-liberalna koaliciona vlada – iako je Nick Clegg u toku kampanje nagovještavao takav ishod. Izborni rezultat je bio jedan od najneobičnijih u skorije vrijeme. Iako su konzervativci dobili više glasova od bilo koje druge stranke i osvojili većinu poslaničkih mjesta u Engleskoj, doduše ni blizu većini glasova, u Škotskoj su odvojili samo jedno mjesto. Laburisti su osvojili mizernih 29 posto od ukupnog broja glasova, ali su ipak ostali jedina stranka koja osvaja većinu mjesta u svakom od konstitutivnih dijelova Velike Britanije, što i čine od Drugog svjetskog rata. Liberal-demokrate osvojile su skoro četvrtinu glasova (više nego prošli put), ali samo 57 mjesta (5 manje nego prošli put). Laburistička i Konzervativna partija su sada službeno regionalne partije. Laburisti su partija radničkih naselja (uključujući i London), industrijskih i nekadašnjih industrijskih gradova u Engleskoj, gdje su ostvarili prilično dobar rezultat. To je partija etničkih zajednica, što je jedan od razloga zbog kojih se broj glasova u ovim mjestima održao. Imaju podršku u Škotskoj i (još uvijek) u Welsu. Konzervativna partija je partija juga, predgrađa, unutrašnjosti koja se pretvorila u predgrađe i „novih“ gradova u kojima su laburisti prošli naročito loše.

Unatoč vrlo povoljnim okolnostima, broj glasova konzervativaca je proporcionalno mnogo manji nego 1992. Intervencija Nezavisne partije Velike Britanije, a možda i Britanske nacionalne partije, skoro sigurno je koštala konzervativce nekoliko mjesta. Rezultat u Škotskoj je dodatni faktor: torijevci su osamdesetih osvajali više od 20 mjesta u škotskom parlamentu. Jednako poražavajući je kontinuirani neuspjeh konzervativaca da osvoje više među glasačima u okviru AB klase, srednje i više srednje klase, od koje je 57 posto glasalo za laburiste ili liberalne demokrate. Godine 1987. prvi put se dogodilo da većina fakultetski obrazovanog stanovništva ne glasa za konzervativce, i ti glasovi nisu vraćeni. Torijevci nisu osvojili ni značajan broj glasova nekvalificiranih radnika. Najveći uspeh su postigli sa kvalificiranim radnicima (C2), trenutno najneodlučnijima u Engleskoj, koji najviše sumnjaju u ekonomsku stručnost laburista. Najveći gubitak laburista je bio baš među ovim glasačima, koji su se rasuli u nekoliko pravaca, ne samo ka torijevcima.

Sve tri stranke se, naravno, suočavaju sa sličnim problemima, budući da nijedna više nema jasnu ideologiju. Na mnogim poljima – odbrana, imigracija, kriminal, sigurnost, izborni sistem, spoljna politika – konzervativno-laburistička vlada bila bi mnogo logičniji rezultat izbora. Za liberalne demokrate pak, problemi su veći, jer oni nemaju stalno biračko tijelo koje će ih podržavati što god se dogodilo.

Teško je reći kakva će biti budućnost nove vlade. Cameronovi planovi nisu sasvim jasni. Do sada se ponašao nepredvidljivo. Njemu bi koalicijska politika mogla biti od koristi za discipliniranje eurofobične desnice unutar svoje stranke. On im je i ranije činio dosta ustupaka, uključujući one koje su nanijele štetu i njemu i svima nama u Evropi, poput izmještanja konzervativaca izvan desnog centra Evropskog parlamenta (otud prešutna podrška Brownu od strane Merkelove i Sarkozija), ali bez velikih rezultata. Ali iako je činio ustupke liberal-demokratima, kraljičin govor je obuhvatio većinu onoga što torijevska desnica želi: ograničenu imigraciju, referendume o novim ovlaštenjima Bruxellesa, besplatne škole, i ustupke u fiskalnoj politici, smanjenje potrošnje počet će odmah.

Liberal-demokrati se suočavaju sa pravim rizicima, iako je formiranje koalicije sa konzervativcima bilo jedino što je Clegg mogao učiniti: ne samo da je aritmetika novog Donjeg doma bila protiv laburističko-liberalne koalicije, već je i premalo laburističkih članova parlamenta htjelo takvu koaliciju. Glasovi keltskih nacionalnih partija, čija je jedina veza sa Engleskom financijska, dodatno otežava uvjete za takvu koaliciju. Neplanirana podrška manjinskoj konzervativnoj vladi imala je svojih prednosti, ali „sporazum o podršci“ stavio bi njihovu izbornu sudbinu u ruke neobuzdanog torijevskog premijera, koji jedva čeka prvu priliku da raspiše nove izbore. Konzervativno-liberalna koalicija bila je vjerojatno neizbježan rezultat.

S druge strane, većina glasača liberal-demokrata i većina njihovih članova parlamenta sebe smatra ljevičarima, a ovo neće, unatoč nekim naznakama, biti ljevičarska vlada. Iako su dobili podršku za poreznu politiku, detalji o tome još nisu poznati. (Koliko će zapravo porasti porez na ekstraprofit?)

Ipak, koalicija je napravljena, dok su „novi laburisti“ ispali. Laburisti su u posljednjih 13 godina napravili toliko grešaka i propusta, od kojih su mnogi bili oko bazičnih i predvidivih stvari. Unatoč tome, njihove vlade su bile bolje nego vlade njihovih torijevskih prethodnika. Zaboravlja se da je u njihovo doba veliki dio društvene infrastrukture bio zapušten; torijevska Britanija je bila školski primjer „urušenog“ društva. Sada sa svih strana stižu kritike na račun laburista oko povećanih izdataka za zdravstvo i školstvo. Ali vlada nije imala puno izbora, i svatko tko zna kako su bolnice i škole izgledale 1997. i tko zna kako izgledaju sada, može vidjeti da su transformirane. Istina je da je povećana potrošnja bila neadekvatno financirana, da je Brown opteretio buduće generacije nesretnom privatnom financijskom inicijativom, i nema sumnje da je dio novca „protraćen“. Ali rasipanje je neodvojivi dio velikih javnih radova, i kada su privatno financirani, i ne može se očekivati da institucije kojima je decenijima nedostajao novac optimalno troše nova sredstva. Za žaljenje je to što program za obnovu škola nije završen i što će vjerojatno biti jedna od prvih žrtava smanjenja potrošnje. Isto tako, budući vredni programi, čak i oni navodno zaštićeni poput „Sure Start“, sada moraju biti dovedeni u pitanje.

Unatoč velikoj potrošnji, sve se završilo loše. Brown kao kancelar i premijer snosi dio odgovornosti. Od početka njegovog premijerskog mandata stvari su išle loše. Užasnim medijskim performansima poput pozivanja gospođe Tacher na čaj i neočekivane posjete Bliskom istoku i obilaženja vojske za vrijeme konferencije torijevaca, započela je izborna propast. Bio je to neprekinuti niz gafova. Ni njegova sklonost panici nije poboljšala stvari. Savjeti ljudi iz njegovog okruženja bili su nepromišljeni. Ali njegov glavni problem bio je intelektualne prirode. Prihvatio je zdravo za gotovo poruke financijskog sektora i njegovih glasnogovornika u medijima. Od uvriježene izborne neminovnosti, da ne možeš dobiti izbore ako se udaljiš od financijskog sektora, došao je do zaključka da je prevladavajuće mišljenje financijskih centara ispravno, da je ono na strani historije. Posljedice su bile brojne: labavi propisi, nadoknade poslanicima koje su šokirale većinu građana, bankarska kriza, oklijevanje u odgovoru na krizu, masovno spašavanje banaka sa posljedicama koje prijete da unište državne financije, a onda neuspjeh da se banke natjeraju da posluju odgovorno, čak i kada su u državnom vlasništvu. Brown, Blair i njihove kolege, zaboravili su lekciju koju je većina laburističkih vođa naučila još u mladosti: kada ideolozi financijskog kapitala zovu u pomoć, ne otvaraj vrata.

Slijedeća greška bila je prihvaćanje „izbora“. Vjerovanje u slobodan izbor proizlazi iz vjerovanja u efikasnost tržišta, koje su zdravo za gotovo prihvatili savjetnici laburističkih ministara. Ovo je imalo izuzetno štetne posljedice i po obrazovanje i po zdravstvo. U obrazovanju je kao polazna točka uzet roditeljski izbor. Tako su roditelji dobili posebna prava. Ali da li roditelji trebaju imati takva prava? Kaže se da je obrazovanje „društveno dobro“, ne „privatno dobro“. Kako se i gdje naša djeca obrazuju morala bi biti kolektivna, a ne individualna odluka, i to je stav većine roditelja. Oni žele da njihova djeca dobiju dobro obrazovanje, ali su spremni da to prepuste profesionalcima, kao što je nekoliko puta potvrđeno u anketama. Bez obzira na ovo, laburisti su pravo na izbor smatrali najvažnijim i ono je poticano stvaranjem velikog broja različitih vrsta škola, u kojima su efikasni roditelji mogli naći ono što žele. Osim što, naravno, nisu. Samo neki su dobro izabrali, a najčešće su to bili oni sa dobrim vezama, oni najbolje informirani. Pokušaji da se ovo ispravi ždrijebom samo su još više razbješnjeli gubitnike. Umjesto da doprinese društvenoj harmoniji, pravo na izbor je izazvalo rat svih protiv svih. Umjesto konsolidiranja laburističkog izbornog tijela, pravo na izbor ga je razbilo. I utabalo stazu za budalaste prijedloge konzervativaca o „besplatnim školama“: pod upravom roditelja, financirane od strane države, nezavisne škole bi navodno pomogle siromašnima.

Ovaj popis laburističkih neuspjeha, s druge strane, prikriva složenost onoga što se desilo. Stranka nije u potpunosti zanemarila svoje nekadašnje principe. Iako je odavno napustila 4. točku svog starog programa, ona se još uvijek se deklarira kao „demokratsko socijalistička“. I dio tog duha još uvijek živi. Svaki dio propisa o obrazovanju koji je favorizirao neki oblik izbora, praćen je drugima koji je trebao zabraniti školama selekciju i diskriminaciju. Ali oni obično nisu funkcionirali. „Vjerskim“ školama, primjerice, bila je dozvoljena diskriminacija, što uvijek i jeste njihova temeljna zamisao. Činjenica da obrazovni sistem „iznevjerava“ radničku djecu je očigledna, i očigledno nepoštena, ali same škole za to nisu odgovorne. Glavni razlog je relativno siromaštvo. Novi laburisti su pak, bili posvećeni ekonomskoj politici koja je onemogućavala djelotvorniju raspodjelu bogatstva. Iz ovog sukoba ciljeva proizašle su tzv. lige. To je bio, i još uvijek jeste, način da se školama natovari teret socijaldemokracije, što je tipičan odgovor socijaldemokratske stranke koja želi nemoguće: nije bila spremna za ozbiljnu preraspodjelu bogatstva, ali ni školama nije htjela dozvoliti da „iznevjere“ radničku djecu. Neuspjeh reforme obrazovanja je jedna od slučajnih posljedica njihove politike.

Zatim, tu su imigracija i kriminal, što je za većinu političara dio istog problema. Službena verzija laburističkog poraza, koju su ponovili neki od kandidata za rukovodeća mjesta, jest da su laburisti izgubili jer su ignorirali imigraciju i antisocijalno ponašanje za vrijeme kampanje; da su zatvorili oči pred Andy Burnamom. To je sebična teza, i pri tom netočna. Nijedni izbori u Britaniji nisu dobiveni ili izgubljeni zbog imigracije ili kriminala. A laburisti nisu ignorirali te probleme. Naprotiv, laburistička politika po oba ova pitanja bila je usmjerena isključivo na stvaranje dobrog dojma u javnosti. Od trenutka kada su došli na vlast 1997, laburisti su naglašavali ta pitanja kako bi izgledali odlučnije od torijevaca. Zakon o azilu bio je pooštren, a oni koji su tražili azil bili su deportirani uz medijsku halabuku; uveden je sistem bodova kako bi se ograničila imigracija iz zemalja van Evropske unije; bilo je pokušaja da se produži trajanje pritvora ljudi koji nisu optuženi, i stalno je naglašavalo da su torijevci odgovorni za preglašavanje tog prijedloga. U borbi s „lažnim“ studentima, vlada je ukinula kratkoročne vize, i zamijenila ih opakim sustavom koji je mnoge obrazovne i kulturne ustanove mogao baciti na koljena, da ne spominjemo međunarodni ugled države. Što se tiče kaznene politike, u zatvorima je sada više ljudi nego ikada pre, novi zatvori niču kao javni radovi (što je vjerojatno njihova jedina svrha), a zakon je postao stroži u skoro svakom smislu.

Čak i ako su imigracija i kriminal ključna pitanja – za što u najboljem slučaju postoje prilično upitni izborni dokazi – što Laburistička partija misli da može da uradi što već nije učinila? Imigraciju u velikoj mjeri određuje tržište rada. Kada tržište raste, imigranti dolaze; kada je slabo, oni odlaze. Imigracija iz zemalja izvan Evropske unije konstantno opada sama po sebi. Većina imigranata u Britaniji potiče iz drugih zemalja EU. Imigranti hrle iz Istočne Evrope, i istočni Evropljani su ti koji uznemiruju gospođu Daffy. Ali oni imaju puno pravo ulaska. Nijedna britanska vlada ih ne može izbaciti na legalan način. Niti možemo dovijeka graditi privatizirane zatvore ili zatvarati sve veći dio stanovništva. Čini se da ASBO zakoni (zakoni o antisocijalnom ponašanju) ne djeluju, a ostali laburistički prijedlozi za borbu sa delinkvencijom su dočekani s podsmjehom. Osnovna ideja ovih propisa, tj. tvrdnje laburista da su torijevci popustljivi prema kriminalu, je netočna. U takvom nadmetanju torijevci uvijek pobjeđuju.

Postoji još jedna važna dimenzija ovoga problema. Laburisti su dobro krenuli sa usvajanjem Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali je uskoro postalo jasno da je zakon o ljudskim pravima temeljen na laburističkoj prošlosti, ne na njenoj budućnosti. Nove laburiste je sve više karakterizirao otvoreni liberalizam, kreiran kako bi se stvorio dojam pragmatične modernosti. Što se socijalne politike tiče, ona je vođena uz cinizam i zanemarivanje pravih posljedica. Na primjer, nekada davno, dok su ljudi zaista brinuli o posljedicama zatvorske kazne, bilo je poznato da je nakon šest mjeseci zatvora većina ljudi nesposobna za život na slobodi. Nitko više ne brine o takvim stvarima. Čini se da nijedan laburistički ministar nije imao suosjećanja za one koji su tražili azil, legalno ili ilegalno. (Štoviše, upravo je predsjednica torijevaca, barunica Warsee, izjavila kako „ne postoje lažni azilanti“.) Dobro je poznato što se dogodilo, prepuni zatvori, često sramotan tretman ljudi koji traže azil, hladnokrvne deportacije, što je možda najsramnija epizoda u povijesti Laburističke stranke, iako, po svemu sudeći, laburistički ministri mirno spavaju. Postoje moralne granice koje nijedna socijalističko-demokratska stranka ne treba priječi, a laburisti su ih konstantno prelazili. Rezultat su društveno i moralno problematični propisi, koji su uz to i politički beskorisni.

U središtu svega ovoga je naš odnos sa Sjedinjenim državama, koje su nanijele ovoj zemlji neizmjernu štetu tokom posljednjih 20 godina. Uvukli su nas u dva rata, u jezive američke „sigurnosne“ kombinacije, i izložili mnoge naše građane opasnosti, radikalizirajući druge. Ovo je rezultiralo ekspanzijom autoritarne države, koja se pravda jednim u osnovi američkim „ratom“, ratom protiv terorizma, i jednim u suštini američkim argumentom: mrze nas zbog toga tko smo, ne zbog toga što radimo. Još jedan rezultat su i represivniji zakoni. Budući da su je avanture u Iraku koštale brojnih muslimanskih glasova, vlada je namjeravala ponovo ih osvojiti zakonima koji se jedva razlikuju od starih zakona o bogohuljenju. Ponašanje laburista je, naravno, donekle karakteristično za čitavu političku elitu.

Laburisti sada imaju vremena da se natenane kaju. Što trebaju učiniti? Raskid s neposrednom prošlošću bio bi dobar prvi korak. Oni moraju izabrati novoga lidera, ali svi kandidati su ozbiljno umiješani u „projekt“ novih laburista. Sigurno je jedino da se neće vratiti na socijalističku retoriku ranih 80-ih, što je bar neka utjeha. Mogli bi, naravno, da ne učine ništa, budući da kao jedina opoziciona stranka mogu profitirati od nepopularnosti koalicije. To bi bilo riskantno. Koalicija ne mora postati nepopularna, a čak i ako se to dogodi, manje stranke bi također mogle imati koristi. Umjesto toga, laburisti bi trebalo istaknuti svoju posvećenost dobrobiti građana i kolektivnom životu. Također bi trebali prihvatiti da je opsesija slobodom izbora bila ćorsokak, da srednja klasa, niža ili viša, ne zahtjeva uvijek izbor i ne brine samo o vlastitim interesima na uštrb svega ostalog. Sloboda izbora je samo stvorila lažna tržišta na kojima ima jednako mnogo gubitnika i pobjednika. Takva tržišta ne čine ništa što bi konsolidiralo laburističke glasače.

Ukoliko su odlučni učiniti nešto što bi umirilo „strah od imigracije“, laburisti bi to trebali učiniti kroz stambenu politiku. Oni koji brinu zbog imigracije obično tvrde da imigranti uzimaju britanske poslove i/ili britanske kuće. Ni jedno ni drugo nije točno; istina je da postoji akutni nedostatak socijalnog stambenog prostora, i da su laburisti to prešutno odobravali. Tokom posljednjih godina laburističke vlade, gradnja kuća pala je skoro na najniži nivo od Drugog svjetskog rata. Laburisti su to dopustili, kao i njihovi torijevski prethodnici, jer je nedostatak novih zgrada povećavao vrijednost kuća u privatnom posjedu, i samim tim, osobno bogatstvo. To je bilo prihvatljivo za kućevlasnike ili one koji su si mogli priuštiti kredit. Nije bilo prihvatljivo za sve ostale, i nedostatak stambenog prostora je zbog toga izazvao socijalno nezadovoljstvo. Trebalo bi dozvoliti lokalnim vlastima da ponovo počnu graditi, i ako im to ne dozvoli nova vlada, laburisti treba jasno da stave do znanja da će oni to učiniti.

U suštini, laburisti britansku državu razumiju na torijevski način, zbog čega konzervativno-laburistička vlada nije toliko blesava ideja kao što zvuči. Malo po malo, kroz svoju historiju, laburisti su prihvatili političke institucije imperijalne države: monarhiju, aristokraciju, primitivne izborne sisteme, nezavisno nuklearno naoružanje, obavještajne službe (nekada smatrane klasnim neprijateljem). Čak je i regionalizacija bila prvenstveno sistem za učvršćivanje unije. Laburisti, naprotiv, trebaju malo razmisliti o ustavu, što su trebali učiniti novi laburisti. Jednostavan prvi korak bio bi da stranka podrži sistem alternativnog glasa i u potpunosti izabran Gornji dom, po mogućnosti izabran proporcionalnim sistemom. Veći problemi mogu da se rješavaju kasnije. Drugi korak bio bi da se otvoreno prizna da smo mi evropska sila, a ne gubernija SAD. To bi pak, zahtijevalo priznanje da je veliki dio politike novih laburista vođen protiv nacionalnog interesa. Laburistička partija mora da se reformira. Ona je trenutno institucionalna ruina: žrtva želje za vlašću novih laburista. Nacionalni izvršni komitet nema skoro nikakva ovlaštenja, a partijska konferencija je uškopljena. Parlamentarna partija nema mnogo načina da kontrolira svojeglavog šefa, zbog čega smo i završili u Iraku. Laburisti bi mogli početi s ispravljanjem svojih grešaka.

<<<<< back