Vrijeme je za klasnu borbu

Mladen Dolar

Bertolt Brecht je na kraju Opere za tri groša ponudio slavni slogan: „Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Bila je to godina 1928. i nevjerojatni uspjeh koji je drama doživjela sljedeće godine bio je istodobno takoreći predigra financijskog sloma u jesen 1929., dosad najteže krize, kojoj se po silovitosti približila tek sadašnja, osamdeset godina kasnije. Formula s kraja drame ne može biti više po mjeri vremena, trenutka sloma koji nisu uzrokovali neki pljačkaši banaka, već upravo osnivači banaka. A iako je financijski kapitalizam tada izgledao amaterski, gledano s vidika današnjeg opsega i standarda, Brechtova formula je morala pričekati osamdeset godina za svoj pravi domet.

„Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Što su svi ti diletantski mali lopovi kojima s vremena na vrijeme uspije zgrabiti kakvu vreću novca, i još ih uz to najčešće uhvate, u usporedbi s masivnim bankovnim prisvajanjem novca koje je dugotrajno, sistematično i legalizirano? Naravno, banke su nadasve korisna stvar, bez kredita nema ekonomije, bez štednje nema stanova, formula je bez dvojbe naivna u svojoj neposrednosti, ali ipak. Predlaže temeljit zaokret perspektive, takoreći spekulativni zaokret, koji glavne probleme ne vidi u malim lopovima kojima treba stati na kraj jer su se ogriješili protiv svetosti privatnog vlasništva, već upravo u legaliziranom sistemu financijskih transakcija koje su podloga i branik privatnog vlasništva, sistemu koji se predstavlja kao kičma ekonomskog života i zbog toga može biti izuzet iz finesa legalnih sankcija. Sistemu koji je tako nužan za ekonomski rast da bi ga strože i jasne kontrole samo ometale u njegovoj blagotvornoj ekspanziji.

Ono čemu smo svjedočili u krizi koja je izbila ujesen 2008., bez sumnje je bankovna pljačka stoljeća ili najveća bankovna pljačka u povijesti. Sintagma bankovna pljačka pritom izražava svu svoju dvosmislenost, zamjenjivost subjekta i objekta: nisu banke bile te koje su bile opljačkane, već su same pripremile pljačku nepojmljivih dimenzija. U trenutno gašenje financijskog požara trebalo je investirati stotine milijardi dolara javnog novca, a onda još tisuće milijardi, tko bi znao točan broj, brojke su za nas koji smo neuki u ekonomiji nezamislivo visoke, predstavljaju takoreći dimenziju kantovskog sublimnog, odnosno veličinu koja nadmašuje sposobnosti predočavanja. Odsutnost svih ozbiljnih kontrola, koja je opet za nas nepoznavatelje ekonomije potpuno nerazumljiva, odsutnost kontrola koja nije nastala preko noći, već ju je nekoliko desetljeća implementirala ona politika koje je u bujanju financijskog kapitala samorazumljivo vidjela sinonim za razvoj, ta odsutnost je na koncu potegnula za sobom upravo tako samorazumljiv zahtjev da javnim, državnim novcem treba zatvoriti financijski ponor koji je takva politika sistematično proizvela.

Javnim novcem, odnosno novcem poreznih obveznika, nužno treba platiti zablude privatnog kapitala, inače će nepopravljivo trpjeti cijelo gospodarstvo; neka se države zaduže preko glave i za više desetljeća da bi mogle pokriti nepokrivene privatne dugove, inače nas čeka još teža kataklizma. Nevjerojatno je, nadalje, kako su se sve te ogromne svote javnog novca odjednom našle, i to je zadnjih godina definiralo politike gotovo svih država, iako ih nikad nije bilo moguće naći za ozbiljne investicije recimo u ekologiju ili poboljšanje socijalnih standarda. Nevjerojatno je, nadalje, kako se preko noći preokrenula cijela retorika deregulacije koja nas je duga desetljeća učila da je glavni grijeh u tome da se država miješa u gospodarstvo gdje nema što tražiti i da će nam blagostanje i razvoj donijeti samo bezgranično povjerenje u slobodu tržišta koje treba samo osloboditi uzda pa će se pobrinuti za sve.

Naravno, zbog toga je bilo potrebno snižavanje tereta poreza, da ne bi opterećivalo težnje financijskog kapitala za naglim rastom, privatizacija državnih funkcija, da im ne bi smetala stroga i neučinkovita birokracija, stezanje socijalne države, da beskorisni ne bi besplatno živjeli na plećima poreznih obveznika itd. Na koncu je takvo povlačenje države morala rješavati država zahvatima većim od svega što je bilo moguće zamisliti. Oslanjanje na državu i njenu beskrajnu sposobnost kreditiranja privatnih zabluda, na koncu je istina gesla o deregulaciji. Svojevremeno je ljevicu nadahnjivalo geslo o odumiranju države (čija stvarnost je inače bilo njeno nevjerojatno jačanje u svim socijalističkim državama), ali takvo odumiranje države, njenu razgradnju i destrukciju kakvu je zadnjih desetljeća uprizorila neoliberalna desnica, takvo što cijela združena ljevica različitih boja nikada ne bi mogla postići. A ne bi bila sposobna ni za financijsku zlouporabu države tolikih dimenzija.

Država je odumrla najprije svojim povlačenjem, a onda još svojim zagrobnim ustajanjem iz mrtvih. I još sad, kad je vrag odnio šalu i uslužno su se našle sve nebrojene milijarde, ne čini se da će uvesti te minimalne mehanizme kontrola i sankcija financijskog poslovanja, za koje se laiku izdaleka čini da su samorazumljivi i da bi morali u svakoj situaciji, prije ili poslije, osiguravati minimum nadzora nas svakom financijskom djelatnošću, apsolutni minimum transparentnosti i odgovornosti. Baš kao što svakog amaterskog provalnika, koji s čarapom preko lica uleti u poslovnicu u Medvodama, odmah uhvati policija. Ali što kad pljačka banke spada pod posve drugo zakonodavstvo i društvenu percepciju od osnivanja banke.

Ta bankovna pljačka određuje naš trenutak u kojem se kao glavni politički zadatak sada pokazuje prije svega to kako uvjeriti ljude da na svojim plećima podnesu kriminalnu rastrošnost drugih. Krivac je, nećete vjerovati, opet država. Ona je, naime, predebela i prerastrošna, treba joj pošteno smanjiti izdatke, otpuštati ljude, smanjiti državni aparat, snižavati obrazovne standarde, srezati zdravstvo, riješiti se kulture, sve to da bismo se iščupali iz krize koja se nadvila nad nas poput prirodne katastrofe. Kriza je naturalizirana kao prirodna nepogoda, poziva se na solidarnost kao kod poplava ili potresa, svi moraju solidarno zategnuti remen bez uspostavljanja bilo kakve refleksije o uzrocima za to i o sprječavanju toga da nas takva logika ugrozi i u budućnosti. Upravo suprotno, baš ta politika koja je svojim mjerama prouzročila tu propast, sada se postavlja kao spasiteljica koja će nas zaštiti od njenih posljedica. Lijek protiv zabluda neoliberalizma su državne mjere koje još više demantiraju osnovne funkcije države. Baš kao što je Naomi Klein opisala u Doktrini šoka kako su prirodne katastrofe uvijek koristili kao priručni alibi da bi uveli mjere koje u normalnim okolnostima nikako ne bi mogli, tako se sada društvena prirodna katastrofa koristi prije svega kao alibi za nastavak iste politike.

I dok se državne politike bave prije svega pitanjem kako natovariti troškove krize na ramena stanovništva daljnjim demontiranjem svih javnih servisa i zaoštravanjem uvjeta eksploatacije, nastao je pokret okupacije Wall Streeta i nadahnuo još niz pokreta po cijelom svijetu. Njegov zahtjev je naivan, jednostavan i neostvariv: protivi se financijskom kapitalu. Pokret dosad nije proizveo nikakav organizacijski oblik (ako zanemarimo naivno očekivanje da će socijalne mreže, facebook i twitter nadomjestiti dosadašnje oblike političke organiziranosti), nikakvo vodstvo ili koordinaciju, nikakav popis zahtjeva koje bi bilo moguće nasloviti na nekog konkretnog naslovnika ili pregovarati o njihovoj implementaciji. Temelji se na općim zahtjevima i upravo njegova neopredijeljenost uzrokuje opće simpatije koje sežu do državnih vrhova pa čak do protagonista politike protiv kakve protestira, a istodobno potiče nelagodu jer nije jasno što točno hoće. "Recite, dakle, što hoćete ili zašutite." Ali njegova forma je u ovom trenutku puno važnija od njegovog sadržaja: po sadržaju većinom ne prelazi naivno moralistično ogorčenje nad pohlepom financijskog kapitala, a po formi otvara prazni prostor refleksije i upravo u tome što taj prostor drži otvorenim je njegova glavna komunikacijska vrijednost. U tome da nema konkretnog programa je njegova nemoć i ujedno njegova moć.

Predstavlja neki rez upravo zbog toga što svoje zahtjeve ne formulira u jeziku i okvirima dosadašnje politike i njenih običaja, a istodobno iskazuje neizmjernu volju, odlučnost i ustrajnost, ustrajanje na formi. Mogućnosti za razmah i uspjeh tog pokreta su možda neznatne, ali ipak. U sebi ima nešto onoga u čemu je Kant vidio glavnu vrijednost francuske revolucije kao povijesnog 'znaka': da pobuđuje entuzijazam i želju za sudjelovanjem. Najbolji amblem tog pokreta je Bartleby (moram uputiti na posebni broj Problema o Bartlebyju, 2004., 7-8). Sjetimo se, u Melvilleovoj priči je pisar Bartleby postavljen točno u srce Wall Streeta, priča ima podnaslov Priča s Wall Streeta, a njegova jedina poruka je bila „I would prefer not to“, „Radije bih da ne“, kao minimalni rez usred financijskih i vlasničkih tokova, bez zahtjeva i programa, upravo zato ju je 'nemoguće umjestiti' u kapitalski i politički univerzum, gesta subtrakcije kojoj je, ako poznajete priču, ipak uspjelo izbaciti iz kolosijeka dobro uhodan stroj. Pokret se ukopao na Wall Streetu baš kao što se pisar Bartleby ukopao u odvjetničkom uredu nekoliko stotina metara od njih.

Ulog je „neodređeno ogroman“. Jedna od temeljnih komponenti tog pokreta je kritika predstavničke demokracije. Najprije u neposrednom značenju: kad su se velike mase slijevale na španjolske trgove, njihova se poruka mogla svesti na osnovno geslo: nemamo za koga glasati. U općem gnjevu bio je radikalni iskaz nepovjerenja političkoj klasi, svim strankama koje su na izbor, ljevici i desnici koje se su si sve sličnije, razlika je samo još u finesama. Naravno, odmah su im odbrusili da osnuju svoju stranku i ponude alternativu, to je slobodna država. U tom odgovoru ima nešto cinično, jer u praktičnom djelovanju sadašnjih parlamentarnih demokracija zjapi velika razlika između teoretske mogućnosti da se svatko kandidira na izborima i realnim uvjetima ulaska u tako definiran politički prostor, uvjetima koji zahtijevaju snažno zaleđe u kapitalu, pristup mreži utjecaja i na koncu do medija bez kojih politički igrači ostaju u tami. Karte su razdijeljene unaprijed, uloge su raspoređene, mehanizmi isključivanja su postavljeni visoko. A još više u Americi, gdje prosvjednici sada troše puno vremena na raspravu kako će lansirati svog kandidata na predsjedničkim izborima sljedeće godine. Ako pred očima imamo ogroman novac koji je potreban za kandidaturu, neizmjernu ograničenost i komercijalnu prepletenost američkog medijskog prostora te dugu ukorijenjenost dvostranačkog sistema, stvar izgleda beznadna, misija nemoguće, iako glavno geslo pokreta tvrdi da on predstavlja 99 posto ljudi. Ali i u Sloveniji gdje su zbog malog prostora uvjeti pristupa puno lakši, nakon mjesec dana je jasno da se među svim novonastalim strankama u obzir mogu uzeti samo dva igrača, Janković i Virant, dva stara mačka sa zaleđem u kapitalu, sa širokom mrežom utjecaja, s operativnim iskustvima i ljubimci medija. I, naravno, kao i svi drugi, i oni simpatiziraju idealistične zanesenjake ukopane pred burzama i žele im svu sreću.

Ali kritika predstavničke demokracije obuhvaća i druge aspekte koji su puno sudbonosniji. Naprosto je moguće reći da zadnjih desetljeća protječe sve izrazitiji proces kojim su se centri i poluge odlučivanja dramatično odmaknuli od parlamenata i njihovog dosega i premjestili se u slabo nadzirane, razgranate mreže međunarodnih koncerna i korporacija koje odlučuju o protoku kapitala s drastičnim posljedicama, bez ikakve ozbiljne kontrole. Dogodila se masivna preraspodjela bogatstva, reorganizacija produkcijskog načina i seljenje proizvodnje, a da nitko o tome nitko nije glasao ili stavio to u stranački program. Svatko bi morao pročitati knjigu Vasje Badaliča Za 100 evra na mesec (Krtina 2009) koja govori o izvozno-prerađivačkim zonama, dakle ograničenim područjima koje mnoge države po svijetu otvaraju na svom teritoriju zadnjih desetljeća, da bi time privukle kapital. Tamo naravno vrijede najrazličitija odstupanja od inače važećeg zakonodavstva, manja zaštita radne snage i ograničavanje prava, bez ikakvih sindikata, porezne olakšice, disciplinski mehanizmi devetnaestog stoljeća (kao prepisani iz Engelsovog Položaja radničke klase u Engleskoj iz godine 1845) itd. Godine 1975. je bilo svega 79 takvih zona u 25 država, 2006. ih je bilo 3500 u 130 država, a danas ih je znatno više.

Došlo je do masovnog outsourcanja zapadnog proletarijata. Hlače koje imam na sebi napravljene su u Pakistanu, pulover u Gvatemali, televizor ispred mene ne Tajlandu, i vjerojatno sve u uvjetima o kojima ne želimo ništa znati ako želimo sačuvati zdrav želudac. A sve, naravno, zato jer tamo vladaju neusporedivo oštriji uvjeti eksploatacije i niža razina prava, što naš europski želudac ne bi mogao podnijeti. (I usput, kad već govorimo o 99 posto, moramo biti svjesni da su prosvjednici ispred Wall Streeta bliže tomu da i sami spadaju u taj jedan posto.) Istodobno se je radikalno promijenio odnos između realne i financijske ekonomije koje je bilo, što kolega Mencinger neumorno ponavlja, još 1980. godine u omjeru 1:1, a u vrijeme izbijanja krize 2008. godine 1:5 u korist financijskog kapitala. Sve su to grube i na brzinu skicirane brojke koje razvidno svjedoče o tome da su se bitni pomaci dogodili mimo parlamentarnog odlučivanja i nadzora. S nacionalnom suverenošću i usredotočenošću na unutarnje probleme, parlamenti su bili nemoćni u međunarodnom razmahu i kao skrivenom rukom usmjerenoj koordinaciji tokova kapitala. Okrenuli su glavu, odlučivali su tek toliko da se odreknu svog odlučivanja, u ime ideje da je potrebno čim manje državnih zahvata i kontrola. Suvereno su se odrekli svoje suverenosti. Od prosvjetiteljstva se činilo da kapitalizam kao ekonomski supstrat i demokracija kao njegova politička forma idu ruku pod ruku, ali u zadnjih trideset godina kapital je pretekao demokraciju i ostavio je iza sebe. Baš kao u još jednoj Brechtovoj dosjetci iz Opere za tri groša: svi trče za srećom, ali sreća je ostala iza, pretekli su je. Svi rade na demokraciji tako jako da se je demokracija zadihala i zaostala. To zaostajanje zapravo nije počelo nedavno i ima dugu povijest, razmah kapitalizma se na koncu vremenski poklapa s kolonijalizmom, a demokratska prava su uvijek bila teško izborena u socijalnih borbama i trčanje za demokracijom koja je zaostajala bilo je njegovo unutrašnje protuslovlje koje je sada dobilo globalni i drastični zaokret.

A tu je i Kina. Ako je zbog bilo čega vrijedno čitati Delo, to su izvrsni i lucidni izvještaji i komentari pekinške dopisnice Zorane Baković, kojima nas svaki dan u izobilju zasipa. Poruka Kine je četverostruka. Prvo, to je kapitalizam bez demokracije. Drugo, kapitalizam bez demokracije funkcionira bolje od kapitalizma s tim fasadnim i drugim dodacima. U Kini nema krize, baš suprotno, ne znaju kamo bi s viškom novca, naveliko kupuju izvore i strateške položaje u trećem svijetu kamo su donedavno i sami spadali, a svojim viškovima na koncu mogu rješavati europsku i američku dužničku krizu. Treće, državi tamo ne pada na pamet da se povuče iz gospodarstva, upravo suprotno, čvrsto je u sedlu i drži uzde jer samo tako može osigurati oštrije uvjete iskorištavanja i nižu razinu prava. I četvrto, kineski razvoj određuje tempo za sve, postavlja nove standarde kojima ćemo se morati prilagođavati, uvodi novi opseg eksploatacije za koji se činilo da je moguć samo u trećem svijetu. Put Kine iz trećega svijeta u prvi je na koncu u tome da treći svijet donosi nama. Vraća nam našu vlastitu poruku povratnom poštom (Citiram iz Dela, 10.11., Jin Liqun, predsjednik nadzornog odbora Kineske investicijske korporacije: „Mislim da su europski zakoni o socijalnoj zaštiti zastarjeli, a zakoni o radu upravo zovu na lijenost i nemar. Europski sistem poticaja je potpuno neprimjeren.“) U Kini se radi i po 12 sati na dan, i bez odmora za vikend, skoro bez godišnjeg odmora, bez primjerenog zdravstvenog osiguranja, za minimalnu plaću. Ukratko, ako potegnemo crtu: klasna borba se zaoštrava, upravo ona klasna borba koju su olako gurali na smetlište povijesti kao preživljen otpadni materijal.

Uz sve to se pokret OWS i 15o, kojem tako olako i svisoka zamjeraju zanesenjački idealizam, utopizam i pomanjkanje bilo kakvog političkog realizma, čini kao jedini realističan. Naime, zahtijeva nemoguće.